Kritika suvremenih ideologija

Mr.sc. Salmedin Mesihović

Suvremena općedruštvena, ekonomska i politička kretanja na globalnom planu, nakon rušenja svijeta bipolarnosti, uglavnom se odvijaju po premisama i na osnovi načela i postulata dviju ideoloških misli. Prva ideologija je neoliberalni, potrošački kapitalizam, najnoviji oblik kapitalističkog sustava, razmišljanja i djelovanja, dok je druga religijski ili etnički fundamentalizam. Većina procesa i dešavanja koji se krajem XX i početkom XXI st., odvijaju na našoj Planeti su proizvod djelovanja i uzajamnih prožimanja, dopunjavanja i konfrontiranja ta dva dominatna ideološka pravca.

Neoliberalizam i pored svoga imena, ne predstavlja jednu od varijanti onoga što se definira pod izrazom «liberalno», «slobodno», nego je riječ o jednom od modela i tipova kapitalizma, koji je u moderno doba postao vodeća društvena, ekonomska i politička misao u glavnim svjetskim centrima moći. Zbog svojih karakteristika bezskupuloznosti, ekstremnosti i surovosti u primjeni na terenu, njegovi glavni eksponenti su oni konzervativni elementi i predstavnici kapitalističkog sistema.¹ Opijenost Zapada pobjedom nad Sovjetskim Savezom, doprinijela je samo jačanju najekstremnijih dijelova zapadnog društveno-ekonomskog sistema koji vrlo brzo, jer je za njih postojanje umjerenih i kompromisnih elemenata postalo izlišno, uspijevaju nametnuti svoje ideje, način rada i djelovanje kao primarni i dominantni faktor funkcionalnosti svojih društava. Ove konzervativne snage, zaokružujući svoje interese i stremljenja u novom vidu kapitalističkog sistema koji će postati poznat pod terminom neoliberalni, potrošački kapitalizam, su sa zapanjujućom brzinom preuzele sve poluge stvarne moći. Pred ovom najezdom socijal-demokratske, demokratske, liberalne i republikanske snage i tendencije su napustile svoje dotadašnje pozicije i ili priznale kapitulaciju ili se povukle u zasjenak ili se jednim dijelom prilagodile novim uvjetima, nažalost postajući sastavni dio neoliberalnog sistema. Ovo potpuno eliminiranje bilo kakve značajnije i relevantnije alternativne političke misli u okviru prostora koji se naziva Zapadni svijet, doprinijelo je razvitku osjećaja samodopadnosti i svemoći kod propagatora neoliberalnog sistema koji jednostavno više ne poznaje bilo kakve limite, ali i smanjivanju smisla za prihvatanje kritike. Posljedice primjene neoliberalnog, potrošačkog sistema, koji se odvija pod firmom globalizacije, već nakon par godina primjene pokazuju katastrofalne, skoro razaračke posljedice po ljudsku zajednicu koja je imala tu nesreću da padne pod njegovu vlast. Neoliberalni kapitalizam je ustvari kreirao i svoju proto-religijsku i vrijednosnu i moralnu osnovu, koja se izražava u novčanom profitu, dok je sve podređeno njemu, čak i istina. Novac i profit nisu loše stvari. Naprotiv, one su dobre i djelotvorne stvari i pojave, ali samo kao sredstva za ostvarivanje razvitka i progresa čovječanstva, a ne kao i njegova «božanstva» čija moć nema nikakvih ni moralnih i drugih limita. Novac i profit za čovjeka imaju isto dejstvo i značenje kao i vatra. Oni su dobar, čak odličan sluga, ali vrlo loš gospodar sa dejstvom i neumitnog razaranja. Za eksponente neoliberalizma bez obzira da li se deklariraju kao, uglavnom, sljedbenici tradicionalnih religija ili kao ateisti ili nešto drugo osnovno «božanstvo» je taj novčani profit i to shvaćenim u njegovom ekstremnom, surovom, sirovom, golom obliku koji ne prepoznaje i ne želi prepoznati opće, javne interese pa u krajnjoj konsekvenci ni lične, privatne interese i mogućnosti. Njemu se klanja, njemu se moli, njemu se teži, on je svrha života, kako bi se došlo do njega sve je dozvoljeno i opravdano, čovjek više nije u centru pažnje, nego je to on, oko koga se sve okreće i ponizno mu se teži. Ovo uproštavanje ljudskog postojanja kao običnog roba novčanog profita, a posebno podređivanje razvitka samo sirovim i instiktivnim, trenutnim potrebama izraženim kroz težnju za novčanim profitom imaju uništavajući efekat po ipak vrlo složeni općekulturni razvitak i progres čovječanstva, gledano i u njegovoj cjelini i po pojedinim sastavnim dijelovima. Kako bi se ostvario i zadržao taj novčani profit, krajni cilj postojanja i funkcionalnosti neoliberalne ideologije, ne biraju se sredstva, ni moral, ni opći ni individualni interesi i potrebe:

Ø Ideološki se kontaminiraju čitave zajednice ili bar njihovi najistaknutiji pojedinci, umanjuje se njihova moć samostalnog i samosvjesnog djelovanja, a oni postaju tržište za ostvarivanje novčanog profita ili neogranićeno i ubrzano izvlačenje resursa.

Ø Potiskuju se ili podređuju intelektualne sposobnosti običnog pojedinca, koji se pretvara u potencijalno tržište, potrošaća i donosioca novčanog profita, a ne u svjesnu osobu sa slobodom savjesti i intelektualnog i fizičkog razvitka. Pri tome se uništavaju i moral, svi obziri i vrijednosni sistemi.

Ø Opća kultura i obrazovanost se zanemaruju, jer zaglupljenost i umanjivanje intelektualnih snaga i sposobnosti ne elite, nego mase stanovništva pospješuje stvaranje poslušnog i nekritičkog potrošaća, izvora resursa ili sljedbenika vladajuće ideologije.

Ø Naučni i tehnički razvitak iz sfere javnog interesa, koji je od danas dominirao prelaze pod vladajući okvir neoliberalnog društva i umjesto da kreiraju tržište što im je primarna i stvarna namjena, oni se moraju prilagođavati željama novčanog profita, odnosno onih koji ga žele ostvariti a prema tome i samoga tržišta.

Ø Uglavnom se odabiraju najbrži i najlakši metodi i načini ostvarivanja novčanog profita, koji se napadnim i stalnim ispiranjem mozga oslanjaju uglavnom na njegov instikt. Pritom se u pojedinca ili zajednice izložene neoliberalnom kontaminiranju usađuje sklop razmišljanja koji nije originalno njihov, nego produkt nečijih želja kako bi se došlo do novčanog profita.

Ø Neoliberalni, potrošački kapitalizam, odnosno te želje za brzim i velikim novčanim profitom stvaraju u javnosti friziranu sliku onoga kako bi se trebalo živjeti, izgledati, ponašati i raditi. Onda se one prenose u svijet čovjeka koji im se mora potpuno prepustiti, i utopiti se u bezvoljnu, neinteligentnu i nekritičnu «močvaru» koja za želioce novčanog profita postaju ili izvor resursa ili potrošaći. To praktično dovodi do stvaranja jednoumlja i ideološke diktature izvedene suptilnim i ubojitim sredstvima, neviđenih u historiji. Sloboda pojedinca, njegova kreativnost i preduzimljivost, te kritičnost i sloboda savjesti i mišljenja se guše ili podređuju tim usađenim potrebama.

Ø Da bi se slomila svijest i savjest pojedinca i zajednice, njihovi moralni i vrijednosti sistemi, oni trebaju živjeti samo po trenutnim željama, koje ustvari i nisu njihove nego želje «naručilaca» bezkrupuloznog novčanog profita. Da bi potrošnja, u velikoj većini nepotrebnih, vulgarnih i banalnih stvari i usluga bila stvarna i konstanta, pojedincu se briše svijest o budućnosti i sjećanje na prošlost, a on živi «danas za sutra», nemilice trošeći svoje snage, ideje, mogućnosti i resurse.

Ø Gore navedeni procesi rezultiraju stvaranjem sistema «zombija», odnosno pretvaranja mase građana, u masu poslušnika, podanika pa samim tim demokratija postaje izlišna, odnosno formalna kategorija. A kao što demokratija postaje formalna, i javne, demokratske institucije postaju formalne, njihove ingerencije se umanjuju i svode na minimum, postaju kao i demokratija i ljudska prava samo najobičnija floskula.

Ø Neoliberalnim sistemom se upravlja po oligrahijskim načelima, u kojima vrlo mali broj pojedinaca vlada nad obespravljenom masom, zahvaljujući i ustrojenim hijerarhijskim sistemom koji je paralelan sa formalnim demokratskim institucijama, a ujednom i pravi nositelj vlasti i moći u modernom svijetu. Ta hijerarhija je međusobno vezana interesima sticanja novčanog profita i ničega više.

Ø Kako bi mogao postati funkcionalan i stalno biti obnavljan, što mu je primarna potreba zbog iznimno velike potrošnje resursa i mogućnosti čovječanstva koju stvara, neoliberalni sistem je u sebe morao apsorbovati i neke elemente ranijih modela kapitalizma, u prvom redu imperijalizam i hegemonistički nastup. Taj imperijalizam se danas uglavnom maskira pod izrazom «globalizacija» nastojeći mu dati bar humanistički prizvuk iako je riječ o najobičnijem procesu ne stvarne globalizacije i ujedinjenja humaniteta što je odlična ideja i neumitna potreba, nego o najobičnijoj dehumanizaciji.

Ø Imperijalizam je neophodan jer neoliberalizam u svojoj krajnjoj konsekvenci ne teži stvaranju i oblikovanju novoga, originalnog kojim bi se unaprijedio razvitak i progres čovječanstva, nego prije svega trošenju već prisutnih i otkrivenih resursa i ljudske snage kojim su eksponenti neoliberalizma već ovladali, odnosno konzerviranju postojećeg stanja. Da bi ta potrošnja mogla biti kontinuirana potrebno je stalno ovladavati novim resursima (npr., u prvom redu nafta i voda), ljudima i materijalnim izvorima, a kada se oni potroše, kao pijavica koja crpi životnu snagu, prelaziti na nove. A pošto je svaki moral isključen, izuzev u verbalizmu, ta agresija na tuđe se ogleda i u demonstraciji gole sile, lažima, korumpiranju, uvođenju dekadencije, stvaranju prividnih savezništava, postupnom uništavanju, ucjenjivanju, inflitraciji, često u kompromitiranju pojmova «demokratija», «sloboda», «ljudska prava». «globalizacija», «liberalizacija» izvlaćenju, promoviranju, forsiranju i odražavanju starih etničkih, nacionalnih i religijskih surevnjivosti, mržnji i supraništava. Pri ostvarivanju svojih ciljeva ti eksponenti pokazuju toliku maštovitost, bezkrupuloznost, strpljivost i umijeće da je to jako teško povezati. Pa tako nekadašnji saveznici, saradnici i najbliži prijatelji vrlo brzo postaju navodni neprijatelji, a ustvari samo služe kao povod za konačnu invaziju, odnosno kada im više ne trebaju, odnosno obave «prljavi posao» za njihove interese, tada ih se jednostavno i «kulturno» otarase.

Ø Uslijed toga granice država i njene institucije koje treba da služe javnim i individualnim interesima njihovih sudionika (građana), postaju najobičniji instrumenti realizacije ideologije neoliberalizma.

Ø I na, krajnja i najteža posljedica najezde neoliberalne, potrošačke ideologije, kulture i načina života jeste potpuno i temeljno narušavanje ravnoteže i harmonije odnosa, interesa, potreba, stremljenja i mogućnosti čovječanstva na kojima se bazira njegov djelotvorni i stvarni razvitak.

Drugi, isto tako uprošćeni i vrlo okrutni ideološki sistem koji dominira i uzajamno se prožima sa neoliberalnim sistemom je religijski ili etnički fundamentalizam. Uglavnom dominira uvijek prvi aspekt-religijski fundamentalizam, ali ima i primjera i etničkog i fundamentalizma i nacionalističkog šovinizma, a negdje se i religijski i etnički fundamentalizam i nacionalistički šovinizam stapaju u jedno, naravno sa primarnom dominacijom prvospomenutog (religijskog) aspekta. I ova ideologija je rezultat modernih historijskih procesa, i ako se poziva na tradicije stare stotinama i hiljadama godina on je ustvari isto kao i neoliberalizam moderna, nova ideologija a ne neka stara ideologija koja se ponovo javila. Tačno je da je religijski fundamentalizam iskoristio povratak tradicionalnim religijama što je društveno-politički trend, pa u pojedinim slučajevima i pomodarstvo sa kraja XX i početka XXI st. On nije religija niti se organizira na osnovnim načelima religioznosti i istraživanja religioznih ili sličnih pitanja. Naprotiv, to je jedna vrlo svjetovna pojava, nastala uslijed pragmatičnih i vrlo prozaičnih društvenih, ekonomskih ili političkih interesa, u svijetu koji je izgubio kreativnost i sposobnost svestranog i pravilnog razvitka. Znači religijski fundamentalizam se zasniva na političkoj instrumentalizaciji religije, njene dogme, njenih institucija i osjećanja pripadnika religijske zajednice, a u slučaju etničkog fundamentalizma ili nacionalističkog šovinizma na zločudnoj instrumentalizaciji etnija/nacija. U slučaju razvitka klero-nacionalizma, kada se religijska i nacionalna svijest stope, dolazi i do stapanja religijskog fundamentalizma i nacionalističkog šovinizma u jednu cjelinu, naravno kako je već rečeno sa prevagom religijskog aspekta kao dominirajuće odrednice. Korijene ove isto jedne nove, moderne ideologije potrebno je tražiti u sljedećim elementima:

Ø U pukom uproštavanju, inače vrlo složenih i kompleksnih, ljudskih društava, historije, razvitka i ciljeva.

Ø Traženju novih puteva uslijed dominacije neoliberalnog, potrošačkog kapitalizma i njegovih dogmi, ali ipak suzdržavanjem za otiskivanjem na potpuno nove i nepoznate pravce razvitka.

Ø Unutrašnjim frustracijama pojedinaca ili čitavih zajednica, njihovom nesnalaženju u novim društveno-ekonomskim procesima.

Ø Paničnom strahu od promjena, koje bi mogle da ugroze tradicionalne vrijednosti, iako upravo fundamentalizam se vrlo često izrođava u razoritelja tih vrijednosti, javnog morala i savjesti društva i posebno samih religija i njihovih institucija koje teorijski i verbalno zastupa i za koje se bori.

Ø Hipokriziji i licemjerstvu jednog društva, koje pod plaštom vanjskog fundamentalizma i izražene manifestacije religioznosti, krije unutrašnje proturječnosti, kriminal, uništenje porodice i morala, gušenje slobode, totalnu društveno-ekonomsku destrukciju.

Ø Težnji institucionalizovanih religija da povrate svoju nekadašnju moć i uticaj, bazirajući se na probuđenoj svijesti o religioznoj zajednici, koja tako formira jedan civilizacijsko-historijski krug, ali ovaj put na osnovi degenerisane religiozne svijesti shvaćene na prost i bukvalan, skoro idolopoklonički i vrlo svjetovni način.

Ø Fundamentalizam se javio i kao reakcija na vrijeme hladnog rata, kao neka vrsta alternative blokovskim ideologijama Zapada i «realnog» (sovjetskog ) socijalizma. Da bi nestankom ovog potonjeg kao i samoupravnog socijalizma, doživio erupciju, ubrzano zauzimajući upražnjeni prostor.

Ø U zemljama «realnog» (sovjetskog) socijalizma religija je bila udaljena od države, često je bila i jedina relevantna opozicija. Bila je izložena represalijama, negdje i sa velikim intenzitetom. U zemljama sa samoupravnim socijalizmom to je bilo u puno manjoj mjeri, ali je i tamo religija bila potisnuta iz javnog života.

Činjenica je da se fundamentalizam može razviti u skoro svim društvima, bez obzira koliko ona bila industrijalizirana ili ne, bogata ili siromašna, obrazovana ili ne, Naravno ne u istoj mjeri, na isti način, u istom obimu i u istoj brzini. Fundamentalizam u suštini i nema svoju vjersko-religioznu pripadnost, jer se sveo na čisto svjetovnu ideologiju. Analizirajući ga, otkriva se niz proturječnosti i opasnosti koje iz nje proističu po samu ideju o Bogu. Fundamentalizam je u stvari netolerancija prema “neadekvatnim slikama” Apsoluta. Na primjer u USA fundamentalizam se priključio krajnjoj desnici, te se povezao sa onim konzervativnim elementima koji su bili i nosioci stvaranja, oblikovanja i ekspanzije neoliberalne ideologije. Hrišćanski fundamentalizam izgleda da ima malo poštovanja prema Hristu. Njegovi nosioci su brzi u osudi “neprijatelja” Boga po njihovom shvatanju. Smatraju da su jevreji i muslimani osuđeni da gore u paklu i slično. Muslimanski fundamentalizam obara vlade, a “neprijatelje” islama po njihovom shvatanju ubijaju ili osuđuju smrtnom kaznom, uvode nakazne sisteme i ideje.² Na sličan način i hebrejski fundamentalisti protjeruju i uništavaju nejevrejsko stanovništvo Palestine, a hinduskim ekstremistima nije strano da ponekad vrše i pokolje manjinskih religijskih grupa. Ali u srži ova vrsta religioznosti je povlačenje od Boga. Učiniti takve ljudske historijske pojave kao što su “porodične vrijednosti”, “Sveta zemlja”, ili političke partije ili pojedine lidere, ili neke tradicijske ili savremene manifestacije i predmete i objekte čak žižom religioznog obožavanja predstavlja novi oblik idolopoklonstva. Savremeni “krstaši” (ovaj termin ne treba shvatati doslovno, nego kao terminus tehnicus za nosioce fundamentalističke ideologije) uzdišu vrijednosti koje oni propagiraju na visoki stepen i zamjenjuju transcendentalnu realnost, sa idealima koje je stvorio čovjek. Fundamentalizam je kao politička ideologija krajnje destruktivnog karaktera u odnosu na ideju Vjere i Boga, jer on uništava njene elementarne principe na kojima ona počiva. U tom smislu treba posmatrati i njegova načela o isključivosti i izabranosti koja razaraju načela vjere o jedinstvu čovječanstva i otvorenosti vjere prema svakom ljudskom biču. U sklopu svoje razaračke djelatnosti fundamentalizam pokušava da zatvori ili bar smanji uticaj Vjere u Boga na ljudsko društvo, kako bi njegova politička ideologija nadopunila onu ulogu koju bi trebala da ima Vjera. Ali time samo dovodi do pojave praznine u ljudima, i proizvodnji osjećaja o besmislu prebivanja i života. Fundamentalizam je i veliki neprijatelj nauke, jer se zalaže za okamenjivanje svijeta, povratak bukvalnom, krutom, nemilosrdnom i od njih zadatom shvatanju religioznih dogmi, onako kako ih nosioci fundamentalizma tumaće, propagiraju i nameću. Uništavajući razumni segment čovjeka, fundamentalizam uništava također i njegovu pokretačku snagu i suzbija ljudsku samostalnu svjesnu aktivnost. Time čovjek prestaje biti razumno i svjesno biče i postaje mašina koju je oblikovao i programirao fundamentalizam ili grupe koje stoje iza njegove promocije. Time je on suprotan Vjeri u Boga koja razum i svjesnost ističe kao posebnu ljudsku karakteristiku. Ideologija fundamentalizam je opasna jer kao svoj krajnji cilj ima i kompromitaciju Vjere u Boga.

Iako se na prvi pogled nalaze na suprotnim polovima niti dosadašnjih poznatih i djelujućih idejnih stremljenja koja su proisticala kao produkt djelovanja čovjeka i njegovog društva, ove dvije ideologije u stvari su komplemetarne i uzajamno srodne. To se ogleda ne samo u činjenici da su najveći zagovornici neoliberalne ideologije američka desnica, koja se često povezuje sa religijskim konzervativizmom, nego u općoj činjenici totalne sirove materijalizacije svih ideja i uprošćavanja svijeta na puke floskule, izražavajući to i kroz antopomorfiranje božanstva. Obje ideologije imaju za cilj destrukciju ljudske svijesti, savjesti i intelekta, djelovanja i samim tim njegovog zaustavljanja u progresu i usavršavanju i implatiranju u um i rad čovjeka i zajednica kojima on pripada, onoga što te ideologije, odnosno njihovi predstavnici i sprovoditelji žele. Zbog svoga ekstremizma, izostanka bilo kakvog općeg humanističkog karaktera, surovosti i bezkrupuloznosti, ali i zbog nepostojanja utopijskog pogleda i uvjerenja u budučnost koji uništava nadu, osjećaja bez kojeg čovječanstvo ne može, u danas dvije dominante ideologije realno je očekivati i protu-reakcije. Međutim, pošto su umjerene i relevantne snage ili potučene, ili potisnute ili odbačene ili jednostavno apsorbovane od strane dominatnih ideologija, u tu praznu «rupu» gdje bi se trebale smjestiti alternativne ideje, ideologije i pokreti danas svoje mjesto traže ultra-ljevičarski elementi kao što su razne anarhističke, neokomunističke, ekološke (zeleni), antiglobalističke grupe i skupine, te u nešto manjoj mjeri ultra-desničarske skupine kao nacional-socijalističke, neofašističke i rasističke grupacije. Iako na prvi pogled izgledaju minorne, zbog sve većeg nezadovoljstva izazvanog djelovanjem postojeće dvije dominantne ideologije (posebno neoliberalne), ali i njihove očite demagogije bez nuđenja stvarno realnog, praktičnog, novog, kreativnog i ostvarljivog alternativnog programa, njihova snaga raste, a oni su uvezaniji i brojniji.

Iz svega izloženog jasno proizilazi nesumnjiva potreba da se pronađu novi idejni programi i putevi sa sasvim novim rješenjima i prijedlozima, ali koji ne bi bili utopijskog karaktera nego bi bili ostvarljivi u sadašnjosti ili bližoj budučnosti, ako ne u svojoj cjelosti, a ono bar u svojim temeljnim, osnovnim dijelovima i načelima. Taj novi program morao bi da povrati ravnotežu i harmoniju odnosa i interesa, da pokrene svestrani i brzi razvitak i progres, a posebno u nauci i tehnologiji te samim tim i obrazovanju. Zatim da ukloni ideološke i ekstremne barijere, obnovi moralni i vrijednosti sklop na nekim modificiranim načelima, i oslobodi okova savjest i preduzimljivost pojedinca, i posebno njegovu kreativnost i odgovornost.

Mr. sc. Salmedin Mesihović

Bilješke:

1. Na ovom mjestu je potrebno istaći izvjesnu distinkciju između tvoraca, eksponenata i prezentatora neoliberalne ideološke misli i njene realizacije. U red danas najpoznatijih prezentatora spadaju Frensis Fukujama („Kraj istorije i posljednji čovjek”) i Samuel P. Huntigton („Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka”), dok stvarne tvorce i korisnike realizacije navedene ideološke misli treba tražiti na nekim drugim mjestima i nekim drugim ljudima.

2. Jednu od najboljih analiza religijskog fundamentalizma, njegove uzroke, pravce ali i posljedice njegove realizacije pruža jasna prikaz Karen Armstrong („Povijest Boga”).

Literatura:

1. Armstrong Karen, Povijest Boga, Zagreb, 1998

2. Fukujama Frensis, Kraj istorije i posljednji čovek, Podgorica-Banja Luka, 2002

3. Huntington, P. Samuel, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1988