Izbori 2006:

trijumf nacionalizma,

licemjerija i pragmatizma

Goran Marković

U toku izborne kampanje, na jednoj od TV stanica je gledaocima postavljeno pitanje da li su ovi izbori sudbinski. Iako nije bilo razloga za takvo kvalifikovanje izbora, oni su ipak bili u ponečemu neobični. U svakom slučaju, teško da je bilo ko mogao očekivati ovakve rezultate izbora. Oni su iznenadili ne samo analitičare, već i političku elitu. Kao posljedica toga, biće zanimljivo posmatrati kako će biti konstituisana nova vlast, a zatim i kako će ona uopšte funkcionisati (sa izuzetkom Republike Srpske, gdje je to očigledno). Iako zvanični i potpuni rezultati još nisu proglašeni, politička elita već šalje različite poruke, koje nimalo ne doprinose smirivanju strasti, što se moglo očekivati po okončanju izborne kampanje. Zato je opravdano težiti što obuhvatnijoj analizi rezultata izbora i njihovih posljedica. Ovaj tekst je mali doprinos tom nastojanju.

Odaziv birača

U političkom sistemu koji vrhunac demokratije vidi u takmičenju političkih elita za vlast, a koji neki autori nazivaju kompetitivno-elitističkim modelom demokratije, slab odziv birača na izborima predstavlja ozbiljan znak da tom sistemu nedostaje legitimitet. Ako je osnovna i, po onima koji zagovaraju ovaj sistem, praktično jedina politička uloga građana u tome da jednom u nekoliko godina odluče koja će ih partijsko-politička elita predstavljati u parlamentu, odbijanje birača da to učine predstavlja znak da su oni nezadovoljni ne samo partijskim elitama, već i funkcionisanjem sistema kao cjeline, pa i samom njegovom prirodom. Problem, ovdje, očigledno nije u tome da su birači nezadovoljni «političkom ponudom», pošto imaju mogućnost izbora između više elita, nego su nezadovoljni samim sistemom, koji ograničava njihova demokratska prava i ulogu u političkom životu. Masovan bojkot izbora predstavlja protest protiv sistema, i to ne samo protiv njegovih institucija i mehanizama funkcionisanja, već i protiv onih koji, po mišljenju birača, ne nude prave alternative.

Toga je svjesna i naša politička elita, samo što ona uporno nastoji problem prikriti ili objasniti nekim drugim argumentima, kako ne bi morala priznati potpuni neuspjeh u kreiranju političkog sistema koji bi barem ličio na demokratski. Dok je nakon lokalnih izbora 2004. godine elita morala pribjegavati argumentima koji su zvučali uvredljivo za birače, jer su ih kvalifikovali kao nezainteresovane, neodgovorne ili političke nezrele, ovaj put je pribjegla rafiniranijim argumentima, vjerujući da joj logika brojki ide u prilog.

Kako je na lokalne izbore 2004. godine na birališta izašlo 47% birača, a na tek održane izbore «čak» 54,5%, svi koji su učestvovali na izborima su požurili da izjave kako su relativno zadovoljni odzivom, te da je u apsolutnom iznosu sada glasalo znatno više birača nego prije dvije godine. Doduše, priznavalo se da je to zato što je olakšan postupak registracije birača, tako da su mnogi objektivno tek na ovim izborima dobili priliku da izađu na biralište, što su neki i iskoristili. Ipak, glavna metodološka greška, koja nije načinjena slučajno, je poređenje izlaznosti na opštinskim i opštim izborima. Iskustvo zapadnih demokratija pokazuje da birači u većem broju izlaze na opšte izbore (ponekad čak i dva puta), zato što su to izbori na kojima se takmiče vodeći stranački ljudi i, što je još važnije, jer su birači svjesni da se tada formiraju organi vlasti koji će određivati sudbinu zemlje u narednom periodu. Imajući to u vidu, o izlaznosti birača na ovim izborima se može izvući valjan zaključak samo ako se uporedi izlaznost na ovim izborima sa izlaznošću na opštim izborima 2002. godine. Ako to učinimo, vidjećemo da je izlaznost na ovim izborima manja za 1%, što znači da birači manje vjeruju u mogućnost promjena kroz institucije parlamentarne demokratije i sprovođenjem programa partijskih elita nego što je bio slučaj prije četiri godine. To je porazna činjenica ne samo za partijske elite i validnost njihovih programa, već i za sam politički sistem koji je demokratska prava građana ograničio na posve formalno opredjeljivanje između stranačkih listi. To što odaziv birača nije bio i niži, treba zahvaliti primarno dvjema činjenicama: prvo, tome što su političke stranke ponovo uspjele postići snažnu nacionalističku homogenizaciju; drugo, tome što je SNSD u Republici Srpskoj uspio pridobiti građane za skoro plebiscitarnu podršku, dobrim dijelo zahvaljujući snažnoj nacionalističkoj retorici kojoj su pribjegli njegovi lideri znatno prije nego što je izborna kampanja zvanično započela.

Zaključak je da su nelegitimni ne samo oni koji će vršiti vlast u narednom četvorogodišnjem periodu, nego i sam politički sistem, koji ne prelazi dalje od donjeg praga demokratskog ideala i koji, stoga, temeljno ograničava političke slobode i mogućnost ispunjenja čovjeka kao političkog bića. Političko otuđenje je doživjelo vrhunac, građani su toga svjesni i neće se više nikad lako odlučiti da svojim glasom daju legitimitet ovakvom političkom sistemu ili njegovim nosiocima oličenim u partijsko-političkim elitama.

Kako su birači glasali?

Pobjednici ovih izbora su političke stranke koje su koristile najjaču nacionalističku retoriku. To su SNSD i Stranka za BiH. Iz ovoga se na prvi pogled može zaključiti kako su se birači još jednom poveli za frazama nacionalističkih vođa, čime su pokazali svoju neobičnu lakovjernost i nesposobnost da izvuku pouke iz bliže prošlosti. Najlakše je za sve okriviti birače. Oni su za političku elitu potrošna roba. Pogledajmo, ipak, ima li tu krivice i do te elite.

Izborna kampanja nije bila jedini splet događaja i pojedinačnih radnji koje su doprinijele novoj nacionalističkoj homogenizaciji. Ta homogenizacija je obnovljena znatno ranije, u vrijeme nelegitimnih pregovora predstavnika partijsko-političkih elita o reformi policije i ustavnim amandmanima. Kako su partijsko-političke elite u našoj zemlji po svojoj prirodi nacionalne, pragmatične i sa različitim viđenjem državno-pravnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, bilo je nužno da nemogućnost postizanja konsenzusa bude iskorištena u političko-marketinške i predizborne svrhe, pogotovo u uslovima daljnjeg zaoštravanja ekonomsko-socijalne krize, kada elite nisu bile u stanju ponuditi djelotvoran program njenog prevazilaženja. Tako se još jednom pokazala osnovanom teza da nacionalizam u svojoj osnovi proističe iz neriješenih ekonomskih i socijalnih problema, a da se kao politička tehnologija vladanja on javlja kao spasonosno rješenje za nacionalne političke elite koje ne da nisu sposobne riješiti krizu, nego to ne mogu učiniti zbog prirode ekonomskog sistema koji su uspostavile.

Postoji opšta saglasnost da je ustavni sistem Bosne i Hercegovine komplikovan, nesređen, a u nekim svojim elementima i diskriminatoran s obzirom na nacionalnu pripadnost građana. Takav sistem je izvor stalnih sukoba političkih elita, koje ga ne mogu promijeniti na zadovoljstvo svih, a da pritom ne izgube mnogo od svoje vjerodostojnosti, pa i smisla svog postojanja. Zato se kriza ustavnog sistema produbljava ili barem periodično produkuje, bez obzira što povremene reforme mogu stvoriti sliku blagih i postepenih poboljšanja. Međutim, veći dio problema treba vidjeti u tome što su političke elite saglasne da postojeći socio-ekonomski sistem ne treba mijenjati, jer je on omogućio učvršćenje njihovog društvenog položaja, a nema nijednog dovoljno jakog socijalnog subjekta koji bi bio sposoban da nametne ozbiljne reforme sistema. Kako, pak, taj sistem ipak stvara otpore, makar oni nisu dovoljno artikulisani i izraženi kroz efikasne oblike organizovanja i djelovanja, elita je prinuđena da socijalno nezadovoljstvo amortizuje tako što će povremeno izazivati pravu eskalaciju međunacionalnog povjerenja i mržnje kroz zaoštravanje krize funkcionisanja političkog sistema.

Političke elite koje na ovim izborima nisu imale ponuditi biračima ništa konkretno, primijenile su upravo ovu taktiku – umjesto stvaranja novih radnih mjesta, one su ponudile stvaranje nove međunacionalne mržnje. Tako su bile u stanju da se ponovo predstave kao zaštitnici nacionalnih interesa. Intenzitet sukobljavanja nacionalnih političkih elita u proteklim mjesecima (i to ne samo u toku izborne kampanje, koja nije bila ništa drugo do finale čitave tragikomedije) je bio tako visok da su mnogi birači morali pomisliti da se upravo sad rješava o sudbini njihovog entiteta ili države Bosne i Hercegovine, te da u toj situaciji treba ostaviti po strani teška ekonomska i socijalna pitanja, ma koliko ona bila važna. Na izborima su najbolje prošle one stranke koje su najbolje shvatile ovaj stav. Činjenica je da su SNSD i Stranka za BiH prednjačili u radikalnoj nacionalističkoj retorici, isticanjem prava na otcjepljenje Republike Srpske odnosno insistiranjem na skorom ukidanju Republike Srpske. Druge političke stranke su manje insistirale na tim pitanjima, pa su se birači, u uslovima pojačanog straha i psihoze, za njih manje vezivali.

Ipak, bilo bi pretjerano i jednostrano zaključiti da je veliki uspjeh SNSD-a i Stranke za BiH posljedica isključivo radikalne nacionalističke retorike. I druge političke stranke su učestvovale u pregovorima o reformi policije i ustavnim amandmanima i zauzimale su identične stavove (izuzetak je Stranka za BiH, koja je jedina imala radikalno drugačije stavove o amandmanima). Nacionalno grupisanje političkih stranaka je u svim tim slučajevima bilo dobro poznato biračima. Kao što nije bilo suštinskih razlika između SDA i SDP, tako ih nije bilo ni između SNSD-a, SDS i PDP-a, barem kad su u pitanju fundamentalni principi ustavnog uređenja. Odlučna bitka u tim pregovorima nije vođena između političkih stranaka unutar istih naroda, već između blokova političkih stranaka koje su predstavljale različite narode. Agresivnost nastupa pojedinih stranačkih lidera, kao i njihova monopolska pozicija u medijima su im omogućili da bolje predstave svoju poziciju i stvore uvjerenje kako su oni jedini pravi zastupnici nacionalnih interesa.

Grubo govoreći, dvije grupe pitanja dominiraju društvenim životom Bosne i Hercegovine. To su socijalno-ekonomska i nacionalno-politička. Birači su na ovim izborima dali prednost onim političkim strankama koje su govorile o drugoj grupi pitanja. Time je privremeno usporen trend povećanog interesovanja birača za prvu grupu pitanja, što je bilo vidljivo prilikom održavanja prethodnih izbora. Umjerene političke stranke, pogotovo one koje sebe rado vide kao građanske, liberalne i socijal-demokratske, međutim, nemaju puno osnova da zaključuju kako je njihov neuspjeh na izborima rezultat ofanzive nacionalizma. Tačno je da zbog davanja agresivne nacionalističke propagande najvažnija, ekonomska i socijalna, pitanja nisu dobila prioritet u ovoj kampanji. Međutim, i one političke stranke koje su insistirale na tim pitanjima su to činile krajnje neuvjerljivo, uz to još opterećene hipotekom neuspješnog vršenja vlasti u proteklom periodu. Njihova izborna obećanja su bila krajnje uopštena, bez ponude konkretnih rješenja i obrazlaganja načina na koji se ta rješenja misle sprovesti. Što je još važnije, iza tih krajnje neprivlačnih i blijedih obećanja su stajali ljudi koji su ih izricali i u prethodnim kampanjama. Nakon dolaska na vlast, nisu riješili ni jedno suštinsko pitanje s kojim se bore stanovnici ove zemlje, pa birači nisu mogli vidjeti na osnovu čega bi ovaj put bilo bolje.

Birači su se u izbornom periodu našli u dilemi. S jedne strane, oni su očigledno bili svjesni teške ekonomske i socijalne krize koju političke elite ne žele prevazići (odnosno, nisu sposobne za to s obzirom na prirodu ekonomskog sistema za koji se zalažu, a to je neoliberalni kapitalizam). S druge strane, dobar dio birača je bio uvjeren da je ovaj period važan za opstanak države Bosne i Hercegovine (Bošnjaci), ili pak za zaštitu i unapređenje nacionalnih interesa (Srbi i Hrvati), zbog čega su nacionalno-politička pitanja bez mnogo dvoumljenja stavili ispred socijalno-ekonomskih. Ali, to nije potpuno neracionalan izbor izmanipulisan radikalnom nacionalističkom retorikom. Socijalno-ekonomska pitanja nisu izgubila na značaju za birače. Ona su samo stavljena u drugi plan, što dobrim dijelom treba «zahvaliti» onim političkim strankama koje su se, objektivno govoreći – potpuno neosnovano, predstavljale kao glavni zagovornici socijalne pravde i ekonomskog napretka. Ovdje na prvom mjestu mislimo na SDP, a u manjoj mjeri i na Socijalističku partiju (čiji su uticaj i značaj u političkom životu već na očiglednom zalasku).

Birači su se našli pred izborom – podržati političke stranke čija je uloga zaštitnika socijalno ugroženih i nosilaca ekonomskog napretka u najboljem slučaju upitna, ali koje ne slove kao najgorljiviji zaštitnici nacionalnih interesa, ili podržati one političke stranke koje su očigledno neprijateljski raspoložene prema socijalno ugroženima i ekonomskom napretku, ali koje su percipirane kao relativno sigurni zaštitnici nacionalnih (ili državnih) interesa, koji su u ovom trenutku shvaćeni kao primarni i koji za dug period određuju sudbinu države (važno za Bošnjake), entiteta (važno za Srbe) ili nacije (važno za Hrvate). Drugim riječima, ma koliko bilo tačno da su birači, usled objektivne političke situacije uzrokovane pogađanjima o promjenama ustavnog sistema, bili vođeni svojim nacionalističkim instinktom, činjenica je i da je njihova svijest da nema političke stranke koja bi se ozbiljno prihvatila sprovođenja jednog zaista alternativnog socijalno-ekonomskog programa dovela do zanemarivanja socijalno-ekonomskih pitanja, koja su doživljena kao teško rješiva, a uz to i manje važna pitanja, o kojima ionako sve stranke misle isto, dok ipak ima nekog ko je dovoljno snažan da na zadovoljavajući način rješava nacionalno-politička pitanja (ma koliko ta predstava bila pogrešna, SNSD i SBiH su identifikovane kao takve stranke).

Na kraju, bilo bi potpuno pogrešno tvrditi da su se birači rukovodili samo nacionalističkim sentimentima. Uzmimo za primjer SNSD. Nije samo radikalna nacionalistička retorika kandidata ove stranke uticala na skoro plebiscitarno opredjeljivanje građana. Oni su htjeli promjene i vidjeli su nadu u SNSD-u. Da li je to opravdana nada, drugo je pitanje. Kada je Dodik ponovo došao na vlast početkom ove godine, preduzeo je određene korake čisto populističkog karaktera: povećao je platu pripadnicima MUP-a i zaposlenima u prosvjeti i kulturi, a i ostvario je sasvim simbolično povećanje penzija. Time je, ipak, privukao značajno biračko tijelo, a da nije učinio nijednu sistemsku promjenu. Naprotiv, reforma poreskog sistema kojom je izmijenio poreze na dobit i dohodak je bila savim simbolična i krajnje umjerena, dok u drugim oblastima nije bilo skoro nikakvih promjena. Finansijska sredstva kojima je kupio glasove birača nisu obezbijeđena iz realnih izvora, kao što su otvaranje novih radnih mjesta, rast proizvodnje ili smanjivanje rada na crno. Nema pokazatelja ozbiljnih sistemskih promjena, a i mjere koje spominje lider SNSD-a su uglavnom polovične i zvuče radikalno i pompezno samo u sferi čistog zakonodavstva, dok su socijalni instrumenti koji omogućavaju realizaciju zakona čisto simbolični.

Drugi primjer koji opravdava stav da se birači u opredjeljivanju nisu rukovodili samo nacionalističkim sentimentima je djelatnost različitih građanskih inicijativa. Ovim inicijativama se mogu staviti mnogi i brojni prigovori. Čak se može reći da, uz časne i više nego malobrojne izuzetke, ovom društvu nisu potrebne ove i ovakve građanske inicijative, već radikalno drugačije, kako u pogledu strateških opredjeljenja tako i metoda djelovanja i ljudi koji ih čine. Ostavimo li po strani ta pitanja, moraćemo ukazati na činjenicu da je pola miliona građana stavilo svoj potpis na platformu građanskih inicijativa koja se bavila sasvim konkretnim, uglavnom ekonomskim i socijalnim, pitanjima. Drugo je pitanje da li su baš svi zahtjevi iz te platforme opravdani i da li su i sami tvorci platforme imali ikakvu predstavu o tome kako zahtjeve realizovati. Bitnije je da su građani smatrali da su ti zahtjevi opravdani i da ih treba podržati, makar samo potpisima.

Gdje je ta građanska opcija?

Rat u Bosni i Hercegovini nije još ni stao, a već se počelo govoriti o postojanju građanske opcije i građanskih političkih elita. Kao građanska politička opcija se najčešće spominje socijal-demokratija. Ovdje se uglavnom ne misli na Socijalističku partiju i SNSD, iako su i ove partije po svom ideološkom samorazumijevanju socijal-demokratske. One su, takođe, krenule u osnivanje stranačkih organizacija u Federaciji BiH, gdje su imale i svoje kandidatske liste. Ipak, dobro je poznato da je glasačko tijelo ovih partija skoro isključivo srpsko, što se vidi u omjeru glasova koje su one dobile u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Da bi se utvrdilo da li je jedna politička stranka građanska ili nacionalna, nije dovoljno analizirati broj glasova koji ona dobija u pojedinim dijelovima zemlje. Potrebno je analizirati politički program stranke, njeno viđenje događaja iz bliske prošlosti i viziju budućeg uređenja zemlje, zatim utvrditi nacionalni sastav članstva, rukovodećih tijela i kandidata na izbornim listama. Broj glasova koji politička stranka osvaja među pripadnicima pojedinih naroda, ipak, ostaje jedan od najpouzdanijih kriterija na osnovu kojih se može ocijeniti da li je ona nacionalna ili građanska, jer pokazuje kako pripadnici pojedinih naroda doživljavaju političku stranku.

SNSD je, tako, na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske, prema 85% obrađenih glasova, osvojio 45% ili skoro 215.000 glasova. Međutim, na izborima za Predstavnički dom Federacije BiH, prema 71% obrađenih glasova, osvojio je samo 1,39 ili 9.000 glasova. Socijalistička partija, s druge strane, je na izborima za Narodnu skupštinu RS osvojila 3,7% ili oko 18.000 glasova, dok je na izborima za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH osvojila 0,13% ili nešto više od 800 glasova. Ovome treba dodati da je SNSD najbolje prošao na izborima za Skupštinu Livanjskog kantona (u koji se vratio određen broj Srba-povratnika u Drvar, Glamoč i druga mjesta), gdje je osvojio 2,89% glasova (prema 73% prebrojanih glasova). Taj procenat je znatno niži u drugim kantonima, u kojima je i manji broj Srba-povratnika.

U ovom dijelu rada je najvažnije analizirati rezultate SDP-a, pošto se ova partija tretira kao prava multinacionalna stranka. Na ovom mjestu se ne možemo baviti analizom strukture SDP-a, koja bi nesumnjivo pokazala koliko je ovo uvjerenje neosnovano ili, prosto, namjerno skrojena lažna slika, kako bi oni kojima je to potrebno, a na prvom mjestu sami lideri SDP-a, pokazivali da postoji jedna politička stranka koja je izuzetak u mraku nacionalnih podjela. I ovdje ćemo se zadržati samo na izbornim rezultatima. Krenućemo od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, za koji je SDP dobila 88.000 glasova ili 13,66% (prema 71% obrađenih glasova). Na izborima za Narodnu skupštinu RS, pak, SDP je, prema 85% obrađenih glasačkih listića, dobila oko 10.000 glasova ili 2,13%. Ovom podatku treba dodati činjenicu da su najčešći glasači SDP-a u Republici Srpskoj Bošnjaci, iako oni čine manjinu stanovništva, a to se može posredno zaključiti kako po nacionalnom sastavu kandidatskih listi SDP-a, tako i po nacionalnoj strukturi članstva. Drugim riječima, ova «multietnička» stranka je, prema nepotpunim podacima, u FBiH osvojila devet puta više glasova nego u RS. Ako bi učešće SDP-a na izborima u RS i broj osvojenih glasova bili pokazatelj njene multietničnosti, onda bismo, praveći odgovarajuću, analogiju, bez imalo sumnje morali potvrditi da je i SDA multinacionalna stranka, jer je ona u FBiH osvojila 162.000, a u RS 9.500 glasova.

Izbori za skupštine kantona su pokazali da SDP ne uživa podršku ne samo Srba, nego ni Hrvata. Dok je na izborima za Skupštinu Tuzlanskog kantona (istina, prema samo 55% obrađenih listića) SDP je osvojils 23% glasova, u Sarajevskom kantonu, prema 68% obrađenih listića, 14%, dotle je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema 82% obrađenih listića, osvojila 6%, u Livanjskom kantonu, prema 73% obrađenih glasova, 3,5% glasova, a u Zapadnohercegovačkom kantonu, prema 95% obrađenih listića, 1,60% glasova. Drugim riječima, SDP je u kantonima sa bošnjačkom većinom osvajala između 10 i 20 puta više glasova, a izuzetak čini Hercegovačko-neretvanski kanton u kome je stanovništvo nacionalno mješovito.

Značajno je i to da su hrvatske nacionalne stranke u ovim kantonima osvojile znatno više glasova od SDP-a. Prema nepotpunim podacima, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu su hrvatske stranke dobile oko 10 puta više glasova nego SDP, u Livanjskom kantonu 20 puta, a u Zapdnohercegovačkom čak 80 puta! I pored toga, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva iz SDP-a je dobio više glasova od kandidata hrvatskih stranaka. Istina je, doduše, da su hrvatske stranke nastupale u nekoliko kolona, tj. da je nekoliko koalicija imalo svoje kandidate. Međutim, razlika u broju glasova svake pojedine hrvatske političke stranke i SDP-a u ovim kantonima je tako velika da ni teoretski nije moguće da su Hrvati u većem broju glasali za kandidata SDP-a. Drugim riječima, sad imamo člana Predsjedništva koji treba da zastupa hrvatski narod, ali kojeg taj narod nije izabrao. Iako je legalan, izabrani član Predsjedništva koji dolazi iz SDP-a nije legitiman. Hrvatski birači očigledno i opravdano nisu zadovoljni time što nisu mogli sami izabrati svog člana Predsjedništva. To rađa frustraciju, a ona silno pothranjuje nacionalizam. I ma koliko za pothranjivanje tog nacionalizma bili odgovorni čelnici hrvatskih nacionalnih stranaka, koje govore čak i o tome da zbog ovakvog ishoda izbora može biti dovedena u pitanje i država BiH, ipak je za njegovo bujanje daleko najodgovornije vođstvo SDP-a, koje je vrlo dobro znalo kakve će političke posljedice imati izbor kandidata SDP-a.

Vođstvu SDP-a je jedino bilo stalo do toga da njegov kandidat pobijedi, bez obzira na način na koji se to postiže. Ono je odlično znalo da kandidat SDP-a za bošnjačkog člana Predsjedništva ne bi imao nikakve šanse da pobijedi. Zato je ono računalo na to da će glasači SDP-a koji su bošnjačke nacionalnosti, umjesto da glasaju za Bošnjake-kandidate drugih stranaka, radije glasati za Hrvata-člana svoje stranke, tj. SDP-a. Formalno, stvar je potpuno čista, jer Ustav ne predviđa efikasne mehanizme zaštite od preglasavanja. Reklo bi se da je izborom SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva poštovano slovo Ustava. To je tačno, kao što je tačno da je time povrijeđen duh Ustava, odnosno onaj princip koji kaže da tri naroda imaju po jednog predstavnika u Predsjedništvu. Dakako, ustavotvorac nije imao u vidu da članovi Predsjedništva samo pripadaju trima narodima, već i da ih predstavljaju. Drugim riječima, članovi Predsjedništva nisu samo i nisu prije svega pripadnici tri naroda već predstavnici tri naroda. Željko Komšić, iako jeste pripadnik hrvatskog naroda, nije i njegov predstavnik. Rezultati izbora to nedvosmisleno pokazuju. Hrvatski nacionalisti već godinama dokazuju kako hrvatski narod nema jednaka prava u BiH i kako je, kao najmalobrojniji, istovremeno i najugroženiji. Sad se vođstvo SDP-a, «multietničko» vođstvo, pobrinulo da potvrdi teze hrvatskih nacionalista i da podgrije strahove hrvatskog naroda. Izbor Željka Komšića u Predsjedništvo je tipičan primjer preglasavanja. Hrvatski narod će se ubuduće sasvim opravdano plašiti novih preglašavanja, što znači i neravnopravnosti. Taj strah će eksploatisati hrvatski nacionalisti, a glavni inspirator tog straha je «multietnički» SDP. Uzgred, Dragan Čavić je neposredno nakon izbora izjavio da su nakon Hrvata Srbi na redu za sticanje statusa manjinskog naroda u BiH i da postoji mogućnost preglasavanja i Srba. Pandorina kutija je ponovo otvorena, ovaj put zahvaljujući isključivo SDP-u. A to je stranka koja navodno predstavlja građansku opciju.

Goran Marković