Jugoslavija: uništenje naroda

Jasna Tkalec

Jugoslavija je nestala čak i sa geografskih karata. Sakupština Jugoslavije – državne zajednice Srbije i Crne Gore 7. februara 2003 donijela je odluku o ukidanju imena Jugoslavije i o preimenovanju zemlje Srbija i Crna Gora, čije trajanje,već se tada nagovijestilo, neće ni u kom slučaju biti duže od tri godine.

Tako je ime Jugoslavije nestalo sa globusa i izbrisano iz službenih dokumenta. Taj posljednji ostatak nekadašnje federacije nije vieèe odgovarao aspiracijama žitelja zemlje, koja je ranije nosila taj naziv. Konačno ukidanje imena i nije predstavljalo drugo do reguliranje već postojećeg stanja... I dok svjetska desnica «s užitkom kasapi lešinu» ostaci ljevice pratili su i prate događaje, koji se još uvijek nižu, s očitim osjećajem neprilike te neprikladnom i nedostojnom šutnjom.

Tako je Jugoslavija i svi događaji u vezi s. njom – prema Freudu – potisnuta iz svijesti svjetske javnosti u povijest i podsvijest, a za to potiskivanje i to zaboravljanje postojali su i još uvijek postoje višestruki i duboki razlozi političke, idedološke, kulture, sociološke, psihološke, a vjerojatno čak i psihoanalitičke prirode.Naravno, koliko i imperiijalne i kolonizatorske.

Jugoslavija je bila prva nesumnjiva, koliko i neprilična, žrtva pada Berlinskog zida, simbola konačnog trijumfa kapitalizma te apooteoze neoliberističke ideologije ili kako je to kazao navodni sjeveroamerički mislilac Fukuyama «kraja istorije». Klasna borba, socijalizam, marksizam, a naročito lenjinizam, pokazali su se kao zabluda dvadesetog vijeka i navodno suštinska laž. U ime te zablude je «kratko stoljeće» Hanne Arend počinilo neoprostive zločine, koji treba da navedu tobožnje objektivne promatrače, današnje historičare, političare i sociologe na izjednačavanje i bespoštednu osudu dvaju totalitarizama upravo minulog vijeka: onog nacističkog i onog socijalističkog.

Ovakvo tumačenje historijskih činjenica predstavlja nov nazor koji treba da bude proturen u javnost i općeprihvaćen. Naročito ga treba učiniti svojinom mladih naraštaja te se takva shvaćanja uvode u školske programe i udžbenike.U tom smislu pokrenuta je i velika propaganda mašina koja obuhvaća sve od pisane riječi širene putem novina, časopisa i knjiga do televizije, filma i dokumentarnog filma te kvazi naučnih publikacija. Zasad nažalost nema sustavne pobune protiv takvog falsificiranja historije ni notornih činjenica ni od strane oficijelne znanosti ni od strane snaga ljevice. Još manje to opovrgavaju ni glasovi iz zemalja, koje su pripadale donedavna tako zvanim komunističkim totalitarnim režimima i diktaturama.

1) Nova se istina telali sa svih strana, ona gotovo da predstavlja službeni stav Evropskje Unije. Na bazi takvog razmišljanja ne samo da se osuđuju davno minula zbivanja u Istočnom bloku, već se želi zabraniti i onemogućiti rad komunističkih partija, koje još egzistiraju u Zapadnoj Evropi. Njih se stigmatizira kao zločinačke i izjednačava sa nacističkim partijama i režimima te se pokušava zabraniti upotreba simbola i zastava komunističkih partija i pokreta. Pozivanje na marksističku ideologiju i na spominjanje socijalizma kao društva budućnosti do kojeg treba doći revolucionarnim putem ne samo da je postalo «politički nekorektno» i zazorno, već se pokušava zabraniti i zakonskim putem.

Stvari međutim u toj i takvoj Ujedinjenoj Evropi daleko su složenije. Njene rubne i periferne zemlje, nekada zemlje Istočnog bloka, tako zvane tranzicijske, suočene su s društvenom i ekonomskom i društvenom krizom neviđenih razmjera. Oni su poprište i žrtve divljanja najneobuzdanijih faza i fenomena kapitalizma i svih duštvenih zala koje on donosi - od ogromnih razlika u materijalnom položaju građana, pustošenja privrede i nestanka cijelih privrednih grana, sumnjivihi privatizacija praćenih legalnim i ilegalnim lopovlukom raznih vidova i stupnjeva do sve veće nezaposlenosti. Zbog urušavanja privrednog i društvenog sisteme sve naglije i brže propadaju javne i pravne garancije, koje su nekada postojale: od prava na rad i na stan, do besplatnih zdravstvenih i obrazovnih usluga, jeftinog stanovanja, grijanja te komunalija do danas sasvim iluzorne jednakosti građana pred zakonom i sudovima.

Padom Berlinskog zida ušlo se u novu i «svijetlu» epohu posvemašnjeg afrmiranja najsurovijih oblika kapitalizma bez zadrške.I to onog kasnog, koji nazivaju još i postkapitalizmom, čije je polje aktivnosti špekuliranje financijskim kapitalom ili uvođenje novih tehnologija, kojima se do krajnosti podvrgavaju «mršavljenju» postojeći pogoni s obzirom na broj zaposlenih, kao i dislociranje fabrika i industrijske proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom. Ujedno se propagiraju virtualne «nove ekonomije» u kojima je sve zaista virtualno osim konkretne i akutne radne nestabilnosti te tjeskobe i straha od prijeteće bijede, odnosno prekarnosti i neustaljenosti zaposlenja te kroničnog pomanjkanja radnih mjesta čak i za visokoobrazovane kadrove mladog pokoljenja, što se u stručnoj sociološkoj terminologiiji naziva «novim siromaštvima» (ma da nije jasno što je tu novo, jer kako siromaštvo izgleda u Americi vidjeli smo već u Chaplinovim filmovima, a relativnu novinu mogla bi predstavljati jedino činjenica da je više od 20 % žitelja prve imperijalističke sile svijeta, SAD, po njenim vlastitim analizama siromašno). Istovremeno od Jadrana do Tihog Okeana evo nam nanovo rođenog i stoga «ričućeg» kapitalizma, koji se zbog eufemizma ili ubolaženja udarca naziva demokracijom u tek otvorenim kapitalu zemljama. Tu on nastupa u neraskidivom zagrljaju vladajućih elita s mafijama, ratnim i kriminalnim profiterima tijesno poveznim uz lokalne moćnike i «slobodno i demokratski izabranu» vlast, a prati ga svođenje na robovske uvjete privređivanja i rada većine osiromašenih i unesrećenih masa – u ime civilizacijskog pomaka nastaje barbarstvo.

Uvod u sve te divote bilo je rušenje i uništenje Jugoslavije. Ono se odigravalo u različitim fazama , a za to su bila upotrebljena sva sredstva – od političkih pritisaka do intestinalnih oružanih sukioba i otvorene agresije. Na kraju se stiglo i do nehumanog izživljavanja nad njenim posljednjim ostacima, kojem upravo prisustvujemo.

2) Raspad i uništenje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ),- koja je u cijelom posljeratnom periodu igrala ulogu tampon zone između dva bloka i kao takva bila veoma samosvjesna i nezavisna u svom nastupu na međunarodnoj sceni bio je čin bez presedana. U neku ruku on je predstavljao kaznu za sve ono čime se ta zemlja ponosila, a što je smetalo slici Evrope o njoj samoj ili pak njenim imperijalnim aspiracijama i politikama.Svojom originalnošću u vanjskoj i unutrašnjoj politici kao i pozivanjem na herojsku borbu u kojoj je nastala ta je zemlja očito iritirala Zapadni blok. Naročito zato što joj se niije mogla predbaciti tiranija ili zatvorenost – zemlja je imla otvorene granice i više je nalikovala socijaldemokracijama nego totalitarnim režimima.

Jugoslavija se proslavila politikom nesvrstavanja i radničkim i društvenim samoupravljanjem: to je bio njen originalan doprinos svjetskoj socijalističkoj misli i radničkom pokretu. Ono što je također činilo Jugoslaviju izuzetnom među evropskim zemljama bila je njena antifašistička prošlost. Narodnooslobodilački pokret koji se u Jugoslaviji razbuktao u toku II svjetskog rata bio je ogroman po širini učešća masa, intenzitetu i uspješnosti. Jedinstven po svojim razmjerima prerastap je u narodno-oslobodilačku borbu, kojoj nije bilo premca u okupiranoj Evropi.

Eto, zbog svega toga ta i takva zemlja, budući da se survao u prah takozvani Istočni blok i tamponi izgubili značenje, stradala je i osuđena na sramni nestanak odlukom interesnih skupina evropskih zemalja kao i Sjedinjenih Država.

Propast i nestanak Jugoslavije imao je za cilj da zapečati konačnu pobjedu Zapada u hladnom ratu.Treba također imati na umu da su secije od Jugoslaviije (Slovenije i Hrvatske) priznate, uprkos ranijih ne malih pritisaka na tada još Evropsku Zajednicu, tek nakon što je objavljen i prizinat raspad SSSR-a na nezavisne države. Stvar je rješavana po dogovorenoj šabloni.

Jedinstvo zemlje bilo je ne samo dovedeno u pitanje već osuđeno na propast i definitivno osujećeno bez mogućnosti priziva odlukom moćnih Evrope, da se prvi demokratski odnosno višepartijski izbori provedu u svakoj od jugoslavenskih republika posebno. Prije toga došlo je do raspaljivanja desničarskih nacionalističkih strasti širenjem desničarskih ideologija svim sredsvima i do dovođenja, inače sporednih u problematici zemlje, međunacionalnih sukoba do usijanja, što je još sve poogoršano ne samo «kosovskom ranom» i neodogovornom politikom novog srpskog rukovodstva već općenito ispoljenonom nesposobnošću, da se stane na kraj divljanjima na Kosovu adekvatnim društvenim odgovorom, koji bi bio razlličit od renesanse srpskog nacionalizma, a ujedno politički efikasan i podjednako prihvatljiv za srpsko kao i za albansko stanovništvo pokrajine. Stvar je ubrzalo zaoštravanje ekonomske krize, što je dovelo do djelimično umjetno izazvane nečuvene inflacije i do sve većeg jaza između relativno razvijenijeg sjevera i zapada zemlje i nerazvijenijeg središta, istoka i juga. Stanje je krenulo nagore kad su se u ime «demokratskih promjena» i «demokratskog preporoda» u zemlju vratili politički emigranti svih boja i strasti, od kojih je velika većina pripadala evropskom i svjetskom ne samo političkom već prvenstveno kriminalnom podzemlju. Pošto je iskusila zatvore i služila u ubilačkim organizacijama kao i u Legiji stranaca ta je sumnjiva bratija postala protagonistom šovinističkih aspiracija i okršaja novokomponiranih političkih elita. Da svi akteri buduće predstave budu u punom sastavu i da pripreman scenarij (a zluradi kažu i historijska repriza) skore balkanske kasapnice bude što potpuniji iz inostramstva su se sručile sve moguće službe i tajne organiizacije javnih interesnih sfera sa zadatkom da svaka u predstojećem sporu poluči što više koristi i šićara za vlastitu političku stranu, zemlju ili opciju.

Bez inostranih interesnih skupina - onih zapadnih i onih koje danas sumnjiče za fundamentalizam – koje su smjesta razvile najintenzivniju kako otvoreno tako i podzemnu djelatnost, uz kolaps ekoonomskog sistema i raspad političke strukture zemlje uvjetovan raspadom Saveza komunista Jugoslavije, do raspada i komadanja zemlje ne bi došlo ili se ono bar ne bi odvilo na tako surov, nehuman i krvav način .I unutrašnji faktor igrao je dakako ne malu ulogu. Raspad Saveza Komunista na XIV Kongresu bio je čin krajnje političke neodgovornosti, a politike koje su do njega dovele govore koliko o političkoj nesposobnosti rukovodstva zemlje , koliko i o uspješnom i vjerojatno dugotrajnom djelovanju pete kolone u zemlji. Sve to ukazuje na činjenicu, da izvan zemlje nije bio stvoren i osmišljen ovakav scenarij, kako ne bi bilo moguće, ni lako, ostvariti raspad i uništenje takvih razmjera.. Naravno da su u ovom djelu (odnosno nedjelu) uzele najaktivnijeg učešća i sve crkve i sve vjeroispovjesti, koje postoje na balkanskim prostorima i njhova je dreka bila tim glasnija, što su tvrdile kako su pola stoljeća bile prikraćivane u svojim pravima i slobodama te prisiljavane na šutnju i ne miješanje u društvene probleme. Kad bi to i bila istina, ne bi samo po sebi ni bilo neka šteta, kad se uzmu u obvzir «krasni» rezultati koje je aktivno miješanje vjerskih zajednica u društveni život polučilo na prostorima Balkana. Malo je sreće uplitanje religija donijelo običnim građanima ovih prostora. Povratak vjeri onih, koji su dotad živjeli «u bezvjerju», nedovoljno upućeni u vlastitu religiiju i poštovanje vjerskih običajai i tradicija donio je zapanjujuće rezultate: buđenje najprimitivnijih instinkata među dotada mirnim stanovništvom, koje je vjekovima živjelo izmiješano.

Sve su redom postojeće vjeroipovjesti tvrdile da su jedino one prave, istinite i ispraavne, da sve imaju mučeničku povijest i da su pretrpile genocide i pokušaj istrebljenja i iskorijenjenja kako od komunističkih vlasti tako i od najbližih susjeda druge vjeroispovjesti i stoga su pohitale da taj polastoljetni manjak nadoknade. Naravno predvođene vlastitim političkim liderima. To je dovelo do nečuvenih sukoba i pokolja između stanovnika jedne te iste republike, tačnije rečeno pojedine njene pokrajine ili krajine.

Sezonu ratnih sukoba otvorila je Slovenija, da bi se započeto završilo sa Makedonijom i kasnije Kosovom, što je već predstavljalo pravi međunarodni ratni sukob. U svakom slučaju u inostranoj pa i u domaćoj javnosti postoji zabluda, da se radilo o tako zvanim «jugoslavenskim ratovima» -međutim radilo se i radi se još uvijek o samo jednom ratu – ratu komadanja Jugoslavije – koji je relativno polako putovao sa Sjevera na Jug.

3) Postoje i mišljenja vojnih stručnjaka i atašea stranih ambasada na ovim prostorima, da se ustvari i nije radilo o ratu u klasničnom smislu – gotovo da nema mjesta, gdje su doista vođene bitke – već naprosto o pokoljima, granatiranju, bombardiranju, progonjenju, protjerivanju i maltretiranju civilnog stanovništva od strane vojski i paravojnih formacija i kojekakvih «divljih» jedinica lokalne provenijencije. Ove su sve do jedne počinile ratni zločin i ogriješile se o sva takozvana ratna prava i običaje ratovanja. Ukoliko se o ratnom pravu može uopće govoriti radi se o primarnom postulatu, da se oružane formacije ne obračunavaju s civilnim stanovnštvom, a to je ustvari bio jedini smisao i sadržaj i suština svih nazovi ratnih sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije. Jednostavno su većinske etničke (što znači prema vrsti vjeroipovjesti) skupine, uz pomoć oružanih formacija – bilo razlomljenih i obesmišljenih dijelova armije bivše zemlje ili ad hoc stvorenih i ilegalno naoružanih paravojnih nazovi vojski, kasnije legalizovanih priznanjem secesija ili samoinciijativno naoružanih siledžija «čistile teren» to jest protjerale, a često i pobile ruralno stanovništvo kao i stanovništvo manjih naselja druge etničke skupine. To se dogodilo u svim krajevima bivše zemlje i svuda manje više na jednak način – dio stanovništva jednostavno je prognan. Tamo gdje je oružani sukob bio manje intenzivan upotrebljene su druge metoda:dio građama jednostavno je «iizbrisan»iz spiskova stanovništva i ukinuta su mu sva građanska prava.Većina je najurila manjinu.Kako bi natjerali ljude u bezglav bijeg upotrebljavana je tako zvana «strategija pokolja» - bilo da su pobijeni civili i zapaljene kuće i gospodarski objekti, bilo da se služilo artiljerijskim granatiranjem ili u zadnjoj fazi rata bombardiranjem civilnih objekata i posredno stanovništva.

Takav praljav način ratovanja, odnosno progonjenja civila, ušao je čak i u vojnu terminologiju kao «jugoslovenska solucija». A karakteristika je iste da stvara ogroman broj izbjeglica, koje su dugo godina predstavljale i još uvijek predstaavljaju teško opterećenje za lokalne državne formacije koliko i međunarodne zajednice. Još je žalosnije što se većina tih izbjeglica više nikada ne će vratiti onamo odakle je utekla i što se takav oblik najnodvratniijeg načina ratovanja naziva različito od građanskog, vjerskog, etničkog do domovinskog rata, dok on zapravo zaslužuje samo jedan naziv: s+r+a+m+o+t+n+i++++r+a+t.

4) Interes imperijalističkih zemalja odnosno svjtskog imperijalizma za Balkan jasan je ukoliko se zgusnuto promatraju događaji i njihova kronologija te uloga koju je svjetski imperijalizam igrao u procesu disgregacije i podjarmljivanja bivše jedinstvene zemlje.Od nje je danas stvoreno sedam zemalja razbiijenih po republikama i čak pokrajinama, a sve su one do jedne ne samo otvorene već i razjapljene kao tržišta, permeabilne i prohodne za strani kapital, isprepletene krvotokom stranih banaka, koje neprekidno dreniraju novac iz ostatka privrede i cijede kamate iz džepova prezaduženih građana. Istovremeno se najavljuju veliki građevinski radovi na inoviranim i iznova zamišljenim i kreiranim prometnim putovima preko Balkana i Istočne Evrope do buduće ujedinjene Evrope. Tako se predviđa proširenje postpjećih prometnih pravaca na istok, povezivanje sa Sjevernim i Baltičkim te Crnim i Kaspijskim morem, a neposredno predstoji i cementifikacija Jadrana i njegova daleko intenzivnija turistička eksploatacija, naravno pošto vlasnici objekata postanu multinacionalone kompanije. U tom cijelom privrednom uzletu i zamahu, koji se tek očekuje na svim krajevima Balkana, pošto ovaj bude definitivno pacificiran, glavnu će ulogu pored stranih ulagača i gospodara – međunarodnih kompanija –igrati lokalne elite skorojevća, koje su društvena i javna dobra jednostavno presule u svoje džepove, prodajući ono što nije bilo njihovo već cijele zajednice. Kako je na Balkanu pet godina bjesnio rat izazvan etničkim sukobima i tragičnom nesposobnošću armije da brani vanjske granice zemlje i njen ustavni poredak, doveden u pitanje i iznutra i iz vana, što je još povećalo tragediju, lokalne oligarhije i lokalni moćnici stekli su vlastito bogatstvo i privilegiije na najprljaviji i najsumnjiviji mogući način. Nigdje pojava novih bogataša nije bila popraćena takvom svirepošću kao na Balkanu. Dimina zavjesa koju je rat stvarao dala im je praktički odriiješene ruke za sve najnedopustivije i najsramnije oblike obogaćivanja. Protagonisti te ratne i ne samo ratne pljačke postali su «čelnici» novokomponiranih državnih formacija.A oni se i danas nalaze u vođstvu nezavisnih republika-država.

Krugovi nastali ovakvim načinom ili da ih se nazove «društvene snage» još uvijek, čak petnaest godina poslije pada Berlinskog zida, drže vlast u svim neodžavicima, krvosljednicama i nasljednicama nesretne Jugoslavije i s tom kompradorskom i pljačkaškom neurbanom «buržoazijom» - što je ne samo lingvistička kontradikcija – Evropska Unija odnosno evropski se gazde i političari moraju pogađati i s njima računati u svojim dogovorima i poslovima.

Ta situacija dekle, koje su u Evropi duboko svjesni, ne odgovara pregovaračima ili namjesnicima (u BiH) novih gospodara Balkana. Oni bi htjeli imati posla sa boljim, odnosno pristojnijim ljudima. Lokalne vojske tolike su divlje i primitivne da se na njih žale i bune čak i sami funkcioneri NATO pakta – ali su zmije odavno utekle odnosno puštene iz terarija, kako bi izvršile prljavi zadatak, političko i društveno razaranje Jugoslavije.Bilo je to urađenoo još davne 1990 godine , kad su stvarane «nove» poltičke formacije u ime razvoja demokraciije i političkog pluralizma, što su zahtijevali značajni činbenici sa Zapada i u koju su svrhu bila legalno izglasana i data značajna novnčana sredstva. Istina je da su strani mutikaše naišli na «pripreljeno stanje» na terenu, budući da su reakcionarne i zakulisne snage dugo djelovale na terenu i da moždag nikada nisu ni prestale djelovati. Ipak ta bi aktivnost bila sasvim neuspješna i marginalna, da nije došlo do pada Berlinskog zida, odnosno pobjede kontrarevolucije u Evropi i svijetu. Velika je većina uglavnom birokratiziranih ili oprtunističkih partijskih kadrova dočekala preokret u nadi da će još više utvrditi svoj privilegirani materijalni i društveni položaj, ukoliko se na vrijeme presaldumi i ukrca na pobjednički brod. Kad je doošlo do oružanih obračuna nimalo se nije libila da otvoreno pređe na straanu nacionalista i kontrarevoluciije i da učinii svojim one ideje, koje su na ovim prostorima poražene pobjedom nad nacifašiizmom.Ujedno se još gore kompromitirala sramnom rabotom i krađom javnih dobara, omogućenom privatizacijom, koja je davala prednost «menedžerima» odnosno direktnorima firmi. U situaciji kad je bila u mogućnosti da uveća prihode ratnim švercom i ratnim liferacijama povezala se se kriminalcima i mafijom, koja je snabdjevala lokalne vojske, a ponekad i više vojski odjednom. Pošto se uplela u takve poslove i uprljala u političkom,moralnom i svakom drugom pogledu novokomponirana nazovi građanska klasa učvrstila je svoj položaj povlađujući aspiracijama društvenog ološa s kojim je i došlo do bogatstva ili vlasti. Sada je teško, gotovo nemoguće, afirmirati i ustoličiti predstavnike takvih društvenih snaga, koje bi evropski funkcioneri smatrali «podobnim» ili naprosto pristojnim i sposobnim, da s njima dalje rade i surađuju.Pogotovo ukoliko se uzme u obzir vjerojatno od evropskih protektora zahtijevano ukrštanje radnih zadataka: nipošto nije slučajno da je na primjer u Hrvatskoj, prividno «lijeva» Račanova vlada uništavala socijalna prava građana, a «desna» HDZ-ovska pristala na predaju Haškom tribunalu «narodnog junaka» u bijegu, Gotovine. Slično političko «bastardno» ponašanje dogodilo se i u drugim državicama na prostorima bivše zemlje, a predstavlja i evropskku političku praksu.

Ovakva po prava masa razorna djelatnost počela je u ovim krajevima daleko ranije. Svjetski je imperijalizam bio na potezu i njegovo je kretanje i djelovanje karakterizirala jednako postupnost koliko i efikasnost i dalekosežnost instaliranihh politika, koje je i unutar područja djelovanja i na međunarodnom planu pratila ogromna propagandna mašinerija uz cijelu vojsku savjetnika za sva moguća pitanja i područja života i akcije.Mašinerija stvaranja ratnih laži uhodana je i svestrano ispitana putem velikog broja takozvanih nevladinih organizacija, koje se tobože bore za demokratska prava, a ustvari su produžene ruke izvjesnih politikičkih snaga i njihoovih interesa. Tako inzistiranje na izvjesnim činjenicama ili ličnostima i njihovo dovođenje u prvi plan i pod jake reflektore dio je ukupne i u krajnjem cilju efikasne strateške konstrukcije, čiji je glavni zadatak onaj iz naslova : uništenje naroda i zemlje odnosno njihovo dovođenjeu potpunu potčinjenost imperijalnoj sili.

Tako su namjerno i umjetno stvoreni razni «slučajevi». Strani i lokalni mediji godinama su se bavili imenima poput Gotovina ili pokoljima kao onaj u Srebrnici. Smetnuto je s uma i prenebegnuto, da je na desetine pa i stotine takvih i sličnih ličnosti, počiniitelja jednakih pa i većih zločina kao i mjesta pokolja ostalo u sjeni, zaboravljeno i nepoznato svjetskoj i široj domaćoj javnosti. Ovakvo stvaranje galame oko manje više nebitnih detalja također je dio smišljene strategiije uništenja Jugoslavije i navodne pacifikaciije Balkana.

5) Sve je to razultat devastirajućih politika Svjetskog Monetarnog Fonda i Svjetske Banke prema Jugoslaviji. U tom kontekstu treba uzeti i izjavu izaslanika CIA-e iz godine 1990, na sam rođendana nakadašnje republike, 29. novembar, da će se Jugoslavija u skoroj budućnosti raspasti.Upravo je iste godine i istog mjeseca novembra 1990 u Kongrsu SAD-a bio izglasan zakon br. 101/513 kojim se svestrano (a naravno prvenstveno financijski) pomažu sva liberistička vodstva i desne političke formacije, kao i nacionalističke i secesionističke snage na području Jugoslavije.

Rezultati te velikodušne pomoći viđeni su uskoro na djelu.

Krajem juna 1991 dolazi do prvih deklaracija nezavisnosti odnosno secesije od strane Slovenije i Hrvatske.Mada je u jednoj i u drugoj republici došlo do ratnih sukoba i mada je u Sloveniji ubijeno 40 vojnika redova na odsluženju vojnog roka zbog nespretnog koliko i nevoljkog miješanja JNA u slovensku secesiju i mada je u Hrvatskoj postojao krvav sukob na terenu sa srpskom stanivništvom u «pobunjenim Krajinama» - uglavnom zaostalim krajevima sa većinskim srpskim stanovništvnom već jednom teško stradalim od ustaške i nacističke ruke u toku II svjetskog rata - Evropska se Zajednica odlučuje pod jakim pritiskom Vatikana i vć ujedinjene Njemačke na priznanje secesionističkih republika. Priiznanje je proglašeno dana 15 januara 1992.uprkos visokorizičnoj situaciji na terenu, gdje je bilo na djelu razračunavanje oružjem.Uskoro zatim na secesiju se zove i prisiljava i Bosna i Hercegovina, iako je i laiku jasno do kakvih će sve razbuktavnja strasti i sukoba ovaj politički potez dovesti u toj republici, koja je u neku ruku predstavljala srce socijalističke Jugoslavije. BiH je bila suština i srce Jugoslavije ne samo zato što je ona tamo nastala u krvavim partizanskim borbama, već zatošto je ona bila etnička najnizmješanija od svih jugoslavenskih republika te je u njoj zajednički i nedjeljiv život ljudi predstavljao društveno tkivo, koje je mogao razoriti samo sukob toliko neprirodan, koliko krvav i neracionalan.. Jer Bosna i Hercegovina ne postoji od jučer, ni od vremena proglašenja socijalističke društvene zajednice ili Evropske Zasjednice odnosno Unije, već mnogo stoljeća ranije. O zajedničkom životu izmiješanih etnija pisao je dobitnik Novelove nagrade Andrić na nezaboravan način. Kako je potreba za zajednštvom jedini uslov preživljavanja i razvitkaa tih krajeva, jasno je da ukolliko isto bude trajnije narušeno neće postojati adekvatno rješenje za mirnu egzistenciju i društveni ili ekonomski napredak ove regije – činjenice čiji smo suvremenici i svjedoci i dan danas.

Ishitreno priznavanja secesije Bosne i Hercegovine imalo je kao posljedicu trogidišnji bratoubilački rat.Isti se rat tokom 1991 i 1992 godine sa nečuvenom bestijalnošću i surovošću ispoljenom naročito prema civilnom stanovništvu mahom ruralnih područja vodio mjesecima s promjenjivom žestinom na prostorima Harvatske, a sad je s još većom ostrašćenošću prenesen na BiH:Jer cijepanje Bosne bio je najteži, a ujedno može se kazati smrtonosni udarac nanesen multietničkoj Jugoslaviji.

Rat je i ovdje kao i drugdje bio «induciran»političkim manevrima. Spontana manifestaacija ljudi iz Sarajeva, koji su se protivili «etničkoj» podjeli Bosne napadnuta je i szavršila u krvi, budući da su je prekinuli «snajperisti» sumnive provenijencije..Krvavi 6 april u Sarajevu (ne sllučajno dan kada je 1941 napadnuta Jugoslavija) bio je početak strategije pokolja, kojom su vođeni ratni sukobi na svim prostorima bivše Jugoslavije i to kroz cijeli desetogodišnji vremenski luk. Strrategija pokolja planirana je na daleko višem i važnijem mjesto nego što je ono na kojem su se nalazili njezini počinioci i žrtve. Njeni efekti sračunati su imajući u vidu više svjetsko javno mnjenje no stradanje ili mišljenje jlokalnog življa.

6) Daytonski mir nije značio trajni mir na ovim prostorima , jer nijedno od Daytonskih rješenja nije i ne može biti praveedno, niti zadovoljiti bilo koga osim predstavnike neoplutokracija kvislinške provenijencije i u biti izdajnike istinskih interesa naroda već tada nepostojeće Jugoslavije.Treba naglasiti da ni ratni sukob, koji je dotad trajao nije imao nikakvog smisla, ni kraja i jedino pozitivno što je učinio Daytonski mir, jeste činjenica, da je sukob silom prekinut. Daljnje nasilje nije imalo nikakvog smisla osim iskazivanja svih oblika brutalnosti imperijalizama odrpanaca odnosno lunpenproletariijata. Bilo je to izživljavanje imperijalnih strasti u dvorištu za živad i poslugu, što se očitovao u krvavim obračunima u najzabitnijim krajevima zemlje te na periferiji velikog zdanja rastućeg evropskog imperijalizma.Sukob je okončan i Bosna pacificirana i u nju su ušle kao «stražari mira» vanjske vojne snage.Okonačan je rat koji je po svom karakteru bio imperijalistički koliko i bratoubilački.

7) Stranim intervencionistima još sve to nije dovoljno. Potreban je bio još jedan sukob kako bi se ponovo zagnojila kosovska rana i slomio samo jedan od nacionalizima, onaj srpski, koji je silom prilika, jer su Srbi u manjoj ili većoj mjeri živjeli u svim jugoslavenskim republikama pružali najostrvljeniji otpor novom «ustrojstvu» Balkana kao i istjerivanju iz novih ustava, a time posredno ometali imperijalističke strateške i ekonomske interese i planove dotad zakulisnih zavojevača .Oni su i kao brojčano najveća etniija bili «pravedno» kažnjeni najprije sankcijama (koje su dovele u neizmjernu bijedu zemlju u koju se stuštilo gotovo milion izbjeglica iz sjevernih i zapadnih jugoslovenskih republika) i konačno bombardiranjem NATO-snaga.Bombardaidranje je trajalo 78 dana i išlo u krešendu ne samo po razaranjima, koje je prouzrokovalo, već i po ciljevima i sredstvima, koja su upotrebljavana bez ikakve moralne zadrške. Napad NATO-snaga na jednu malu i sasvim iscrpljenu zemmlju - što još ne znači nevinu u općem etničkom uzajamnom sukobu i klanju – otpočeo je 21 marta 1999. godine. Bezobzirno bombardiranje i uništavanje zemlje i ljudi, izazvano je formalno odbijanjem ulitmatuma iz Rambouilleta (koji bi ustvari značio kapitulaciju i okupaciju Srbije) te kažnjavanjem iste za nikad dokazan pokolj civila albanske narodnosti u selu Račak.

Jasno je da je divljačko zasipanje NATO bombama zemlje u srcu Evrope i to bez ikakvog kriterija- jer nisu gađani samo vojni već i civilni objekti kao što su mostovi, zatvori, bolnici, ambasade i TV-redakcije – dovelo do ogromnog broja žrtava i neizrecivih patnji civilnog stabnovništva i to ne samo srpskog već u prvom redu albanskog, jer je najveći broj bombi stušten na teritoriju samog Kosova. Nije međutim ostao pošteđen ni jedan drugi kraj zemlje, ni privredna postrojenja čak ni kemiijske industrije tako da je radioaktivnim uranom i ostalim otrovnim česticama zasuta ne samo Srbija nego i okolni i regioni – što predstavlja samo po sebi kriminalni čin.

Rezultat: srpski nacionalizam nije oslabio, iako svjetska zajednica neprekidno vrši pritisak na Srbiju za priznavanje nezavisnosti Kosova, a uskoro će se vjerojatno odvojiti od nje i poslednja od bivših jugoslavenskih republika – Crna Gora.To sigurno neće izazvati smanjenje već naprotiv povećanje srpskog nacionalizma i osjećaja povređenosti i nepravde kod Srba.Naroočito zato što su odmah nakon prestanka bombardiranja NATO-snaga ii pored prisustva stranih trupa Srbi nemilosrdno «očišćeni» s prostora Kosova. Ovo je naravno relativan i subjektivan osjećaj «žrtvenog janjca», jer nisu mnogo bolje prošle ni ostale republike ni narodi. Samo su njihove nacionalističke oligarhije doživjele ostvarenje vlasitih ambiciija i ciljeva; mase su svuda ispaćene mirom koliko i ratom,obespravljene i gurnute ustranu.

8) Rezultati petnaest godina etničkih sukoba i divljanja desnih opcija na prostorima bivše Jugoslavije, što je dovelo do bratoubilačkog rata, koji je jednovremeno predstavljao i imperiijalističku agresiju izvana (isprava prikrivenu, a kasnije direktnu), jeste potpuna podređenost stranom kapitalu cijelog prostora, njegova permeabilnost ne samo za tokove kapitala već za sve mafijske lokalne i internacionalne filijacije i sumnjive financijske operacije, uz privrednu stagnaciju dosad nezabilježenih razmjera, opće osiromašenje i depresiju širokih slojeva stanovništva, (čiji mlado pokoljenje nastoji emigriarati bilo u evropske bilo u prekomorske zemlje), pad nataliteta praćen svim vidovima materijalnog i socijalnog propadanja te raznim oblicima psiholoških smetnji i bolesti, naročito raširenih među učesnicima prljavog bratoubilačkog rata.

Istovremeno nova plutokracija, vezana za poličke elite koliko i za mafiju, koja je i nerazdruživo srasla sa raznovrsnim policijskim tajnim službama te potkupljivost sudova i neefikasnost sindikata čine život na svim bivšim prostorima Jugoslavije većini vrlo napornim, teškim i gorkim. Procesi privatizacije poduzeća doveli su do sve većih problema sa zaposlenošću i smanjenja socijalnih prava, a isti je proces praćen pojavom ogromnog i netransparentnog bogaćenja neznatnog procenta stanovništva, koji pored ekonomske koncentrira i političku moć.

Sve to teče uz stalnu društvenu i ekonomsku nestabilnost regiona, a privredno i društveno opadanje i propadanje postalo je trajno stanje zemalja u procesu tranzicije, tek izišlih iz etničkih i društvenih sukoba. Na čelu gotovo svih jugoslavenskih republika i autonomnih pokrajina nalaze se desne snage veoma bliske klerofašističkim ili kvislinškim ideologijama iz doba II Svjetskog rata. To su snage koje su bile poražene u II svjetskom ratu i decenijama nisu igrale nikakvu društvenu ulogu na ovim prostorima.. Danas upravo te snage predstavljaju političke pobjednike na svim prostorima bivše Jugoslavije.

9) Jasno, današnji protagonisti i nosioci tih ideologija nisu i ne mogu biti oni isti koji su raskrvarili Balkan u doba II svjetskog rata, ali su ideologije veoma slične i njihovo je djelovanje ne manje štetno od još jednog ratnog sukoba, do kojega više ne će doći zbog zamora i razočaranja učesnika.No u jeku je stvaranje novog viđenja svijeta i danšnjice kao i jučerašnjice širem sramnih laži, potpunih neistina i izopačavanja, koja se odnose ne samo na proteklo razdoblje socjalizama i Jugoslavije, već i na cijelu Narodnooslobodilačku borbu i kao i na žrtve, koje su u njoj podnesene. Ocrnjivanje istih predstavlja bestidnost, koliko i kukavičluk. Nažalost, protiv ove sramne rabote ne diže se već godinama glas lijeve inteligencije ni iz jedne sredine. Posljednji od tih difamantnih akata jeste pretvaranje Spomen-parka Jasenovac ne u obilježje fašističkog zločina već u «instalaciju». Samo ime govori o suštini takvog čina.

Takvo djelovanje, naročito na kulturnom planu, usmjereno je na opovrgavanje i preoblikovanje svega onog što je bila bliža i dalja prošlost jugoslavenskih naroda, njihova zajednička i samopožrtvovna borba protiv fašizma, za istinsku slobodu te kulturni i socijalni napredak. Postavljeni cilj je ne samo uništenje imena Jugoslavije nego i negiranje svih progresivnih dostignuća njenih naroda te svega onog što je značilo četiri i pol decenije zajedničkog života, razvoja i napretka u bivšoj zemlji , što je samo po sebi kultorocid dalekosežnih posljedica. Cilj imperijalizma i desnice domaće i međunarodne provenijencije jeste uništenje i predaja zaboravu pored imena i cijelog društveno-kulturnog korpusa, koji je predstavljao identitet jugoslavenske zajednice. Tako će po mišljenju kreatore te politike biti zatrto bez traga sjećanje na život i bivstvovanje u zajedničkoj državi i na život u zajedništvu. Bit će zauvijek zbrisani svi ostaci njene ekonomske stvarnosti, društvenog i kulturnog zajedništva te zajedničke historije.

Sve to će dovesti do dodatnog razaranja i štete na kulturnom i društvenom planu i naročito na planu razine svijesti građana jednake onoj koju ju, kako je već rečno, prouzročilo posljednje ratno stradanje.. Posljedice bratoubilaštva i podleganja imeprijalističkim nasrtajima dalekosežne su i djeluju dugo i nakon okončanja političkog i ratnog suko a. Nemlice se uporno i svakodnevno napadaju sve tekovine NOB-a i sva dostignuća socijalizma. On se blati i ocrnjuje na sva usta i kod mlade generacije stvara se potpuno pogrešna slika o vremenu, koje je proteklo.Uz to se poturaju kojekakvi historijski falsifikati i podvale, često sa čisto rasističkim prizvukom, koji se odnose na daleku prošlost jugslavenskih naroda i njihov život na ovim prostorima.

No najveća se šteta proizvodi stvaranjem uvjerenja, da je do bratoubilačkog rata došlo ne zbog djelovanja imperijalističkih apetita izvana i fašistoidne pete kolone iznutra, kojoj su date odriješene ruke- kao i zbog propadanja istinskih socijalističkih vriijednosti u zemlji i iraspada Saveza Komunista Jugoslavije orkestriranog istovrremeno sa propašću Istočnog bloka - već se za krvavu tragedidju okrivljuje agresija Jugoslavije ili na Jugoslaviju. Smeće se s uma jasna činjenica, da je svaki metak i svaka bomba bačena u tom ratu bio bomba ili metak protiv Jugoslavije i socijalizma. Zaboravlja se također, da je fašizam emanacija kapitalizma i imperijalizma, a ne nešto svojestveno pojedinom narodu, te da bi uloga lokalnih imperijalnih i zavojevačkih strasti bila i ostala minorna bez podrške i intervencija iz vana.

10) Sva ova događanja dovela su do gotovo totalne propasti ljevice na ovim prostorima, do potpunog nestanka njenih organizacija kao i sposobnosti da ona svojom djelovanjem i svojom istinom dopre do izmučenih masa. Praktički se djelovanje lijevih snaga ne osjeća na političkom poprištu nijednog prostora bivše Jugoslavije.Ona je uostalom izgubila i sva tehnička i materijalna sredstva da to čini, budući da ne posjeduje nijedno glasilo, da nije povezana čak ni Internet mrežom, ne posjeduje punktove sastajanja, pa čak su i datumi okupljanja i oglašavanja sasvim rijetki.Ne zna se koliko će dugo trajati ovakvo stanje. Zasad je njen glas samo unutarnji i podzeman: sveden na usitnjene društvene grupacije i hermetične krugove, koji nemaju večeg utjecaja na društvena i politička zbivanja i opcije na političkoj sceni.

Bez istinske snage koja bi bila dovoljno jaka i umjela da se efikasno odupre svim nabrojenim pojavama, ove zemljice, lišene stvarne ekonomske i političke moći kao i njihove osiromašene mase omamljene nacionalističkim i desničarskim politikama i fašistoidnom propagandom , dovode se u podređeni i u potpuno zavisni te gotovo ropski položaj prema vlastitim imperijalističkim gospodarima. Pri tom će svaka od zemljica imati i već ima, vlastitog protektora i gospodara, pojedinu od evropskih zemalja ili SAD, na čiju će se stranu morati bezuslovno svrstati u svim međunarodnim nesporazumima ili rasprama, a zajedničko će im jedino biti članstvo u NATO-u i nesposobnost da se vodi bilo kakva samostalna, slobodna i nezavisna politika. Nažalost nije prvi put u historiji da stanovnici ovih krajeva, žitelji Hrvatske kao i ostalih dijelova bivše Jugoslavije, ljube svoje lance...

Jasna Tkalec