Posao, Zajednica, Politika, Rat
/Prole/
“Sve nas pitaju za mišljenje o svakom
detalju da bi nas sprečili da imamo mišljenje o totalitetu.”
– Raoul Vaneigem
Posmatramo oko sebe i vidimo svet izvan naše
kontrole. Naša svakodnevna borba za preživljavanje odigrava se u
neizmernoj i konstantno promenjivoj pozadini...
...kretajući se od prirodne katastrofe do
terorističkog napada... od nove dijete do nove gladi... od javnog
seks-skandala do političkog skandala o korupciji... od verskog rata do
ekonomskog čuda... od novih mučnih reklama do klišea na
televiziji koji se žale na rad vlasti... od predloga kako biti idealan
ljubavnik do predloga kako odvratiti navijače od nereda... od novih
policijskih pucnjava do novih zdravstvenih problema...
Isti procesi funkcionišu svugde... u demokratskim
i u totalitarnim vladama... u korporacijama i porodičnim poslovima... u
čizburgerima i zdravoj hrani... u operi, narodnoj muzici ili hip-hopu... u
svakoj zemlji i na svakom jeziku... u zatvorima, u školama, u bolnicama, u
fabrikama, u kacelarijskim zgradama, na ratištima i u dućanima.
Nešto se hrani našim životima i pljuje nam nazad u lice njegove
slike.
To nešto je proizvod naše sopstvene
aktivnosti – naših svakodnevnih radnih života prodavanih
satima, sedmicama, generacijama. Ne posedujemo privatno vlasništvo ili
posao od koga možemo da ubiremo profit, pa smo primorani da prodajemo
svoje vreme i energiju nekome drugom. Mi smo savremena radnička klasa -
proli.
POSAO
“Kapital je mrtvi rad, taj, vampiru nalik,
živi samo sisanjem živog rada, i živi više, ukoliko
više rada isiše.” – Karl Marx
Mi ne radimo zato što želimo. Radimo jer
nemamo drugi način da zaradimo novac. Prodajemo sopstveno vreme i energiju
šefu da bi mogli kupiti stvari koje su nam potrebne za
preživljavanje. Dovedeni smo zajedno sa drugim radnicima i dobijamo
različite zadatke. Specijalizujemo se za različite aspekte rada i
ponavljamo te zadatke stalno iznova.
Naše vreme na poslu u stvari nije deo naših
života. To je mrtvo vreme pod kontrolom naših šefova i
menadžera.
Tokom vremena na poslu pravimo stvari koje naši
šefovi mogu prodati. Ovo bi bili obekti kao pamučne majice,
kompjuteri i neboderi, ili kvaliteti kao čisti podovi i zdravi pacijenti,
ili usluge kao vožnja autobusom gde želite ići, konobar koji
će uzeti vašu narudžbu ili poziv vašoj kući kojim vas
ubeđuju da kupite stvari koje vam nisu potrebne.
Rad ne obavljamo zbog onoga što se proizvodi.
Obavljamo ga da bi bili plaćeni, i šefovi nas plaćaju za taj rad
kojim bi ostvarili profit.
Na kraju dana šefovi ponovo ulože novac koji
im mi stvorimo i uvećavaju svoj posao. Naš rad je sadržan u
stvarima koje naši šefovi poseduju i prodaju – kapital.
Uvek traže nove načine da polože
naš rad u stvari, nova tržišta da bi ih prodali, i nove ljude
koji nemaju ništa drugo na prodaju osim sopstvenog vremena i energije da
rade za njih.
Ono što mi dobijemo od posla je dovoljno novca da
bi platili kiriju, hranu, odeću i pivo – dovoljno da bi se mogli
vratiti na posao. Kada nismo na poslu, provodimo vreme putujući s posla,
pripremajući se za posao, odmarajući se jer smo premoreni od posla
ili napijajući se da zaboravimo na posao.
Jedina stvar gora od posla je nezaposlenost. Onda
trošimo sedmice tražeći posao, i to bez nadoknade. Ako je
socijalna skrb dostupna, onda ju je veoma teško dobiti i nikada ne donosi
dovoljno kao posao. Konstantna pretnja nezaposlenosti je ono što nas tera
na posao svaki dan.
I naš rad je osnova takvog društva. Moć
koju naši šefovi dobijaju od njega širi se svaki put kada
radimo. To je dominantna sila u svakoj zemlji u svetu.
Na poslu mi smo pod kontrolom naših šefova i
tržišta na kojima vrše prodaju.
Ali nevidljiva ruka uspostavlja radnu disciplinu na poslu i besmislenost na
ostatak našeg života. Život se čini kao predstava koju
gledamo spolja, ali koju ne možemo kontrolisati.
Sve druge aktivnosti teže da postanu tako
otuđujuće, dosadne i stresne kao posao: rad u kući, škola,
dokolica. To je kapitalizam.
ANTI-POSAO
“Naravno da su kapitalisti veoma zadovoljni
kapitalističkim sistemom. Zašto ne bi bili? Od njega se
bogate.” – Aleksandar Berkman
Iskustvo posla je veoma različito u zavisnosti od
toga sa koje strane ga obavljate. Za naše šefove, posao je način
na koji dobijaju novac da bi zaradili još novca. Za nas, posao je mizeran
način preživljavanja. Što nas manje plaćaju, manje
zarađujemo. Što nas brže nateraju na posao, moramo teže da
radimo.
Naši interesi su suprotstavljeni, i postoji
konstantna borba između šefova i radnika na radnom mestu – kao
i u ostatku društva zasnovanog na radnom odnosu. Što više
plaćamo kiriju ili autobusku kartu, utoliko teže moramo raditi da bi
platili kiriju i autobusku kartu.
Trenutno stanje nadnica, beneficija, sati i uslova
rada kao i politike, umetnosti i tehnologije, rezultat je trenutnog stanja ove
klasne borbe. Jednostavno ustajući za sopstvene interese u ovoj borbi,
polazna je tačka podrivanja kapitalizma.
ZAJEDNICA
“Vreme je da se svaki pobunjenik probudi pred
činjenicom da “narod” i radnička klasa nemaju ništa
zajedničko.” – Joe Hill
Civilizacija je duboko podeljena. Većina nas
provodi većinu našeg vremena radeći i većinom smo
siromašni, dok vlasnici, koji su većinom bogati, upravljaju i
profitiraju od našeg rada. Sve zajednice i institucije društva su
izgrađene oko ove osnovne podele. Postoje rasne, kulturne i jezičke
podele i zajednice. Postoji podela i zajednica oko pola i starosti. Postoji
zajednica nacije i građanstva, kao i podele između nacije i onih sa i
bez građanskog statusa. Mi smo podeljeni i ujedinjeni oko vere i
ideologije. Skupljeni smo zajedno da bi kupovali i prodavali na
tržištu.
Neki od ovih identiteta su postojali čitav
milenijum. Neki su direktan rezultat načina rada danas. Ali su svi sada
organizovani oko kapitala. Svi se iskorištavaju da bi pomogli našim
šefovima da akumuliraju što više našeg vremena
sadržanog u stvarima, i da bi zadržali osnovne podele ovog
društva od cijepanja.
Siromašni ljudi iz jedne zemlje mogu se navesti
na poistovećivanje sa svojim šefovima iz iste zemlje i time se
navesti na borbu protiv siromašnih ljudi drugih zemalja. Radnici imaju
poteškoća organizovati štrajk sa radnicima koji izgledaju
drugačije i govore drugi jezik, posebno ako jedna grupa misli da je bolja
od druge.
Ove podele i zajedništva se ogledaju i pokaziju
podelu rada na poslu.
Dok nam se ove podele i ekskluzivne zajednice naturaju
sa jedne strane, tako nam se sveobuhvatna ljudska zajednica prodaje sa druge.
Ova zajednica je imaginarna i lažna. Ona negira osnovnu podelu
društva.
Vlasnici poslova rukovode vlastima i medijima,
školama i zatvorima, kancilarijama socijalnog i policijom. Naši
životi su rukovođeni sa njihove strane. Novine i televizija naturaju
njihovo viđenje sveta. U školama se uči slavna (ili nesrećna)
istorija njihovog društva i proizvodi spektar diplomaca i propalica koji
su podesni za različite oblike poslova. Država vrši usluge da bi
njihovo društvo moglo nesmetano funkcionisati.
A kada sve ostalo zakaže, imaju policiju, zatvore
i vojsku.
Ovo nije naša zajednica.
ANTI-ZAJEDNICA
“Takva moć koju buržoazija i dalje
poseduje u ovom vremenu leži u nedostatku autonomije proletarijata i
njegove nezavisnosti duha.” – Anton Pannekoek
Oni nas organizuju jedne protiv drugih, ali mi se
možemo organizovati protiv njih. Čitava svrha priče o klasi i
“prolima” je u insistiranju na osnovnom načinu na kojem ljudi
iz različitih “zajednica” imaju suštinski ista
iskušenja, te u insistiranju kako bi se ljudi iz istih
“zajednica” u stvari trebali mrziti. Ovo je polazna tačka u
borbi protiv postojećih zajednica. Kada počnemo da se borimo za
sopstvene interese vidimo kako i drugi rade istu stvar. Predrasude otpadaju, a
naš bes se usmerava tamo gde bi trebao biti usmeren.
Mi nismo slabi zato što smo podeljeni. Podeljeni
smo zato što smo slabi.
Postojeće zajednice postaju nebitne pod napadom,
a pod napadom su kad postaju nebitne.
Rasizam i seksizam postaju neprivlačni kada se
radnici i radnice različitih rasa bore protiv svojih klasnih neprijatelja
rame uz rame. I borba postaje efektivnija kada se uključe i ljudi iz
različitih “zajednica”.
Neće biti potrebe za zalaganjem za svim što
se može kupiti i prodati – novcem – kada više ne bude
potrebe za merenjem radnog vremena sadržanog u stvarima. Ovo se može
dogoditi samo kada počnemo praviti i raditi stvari zato što postoji
potreba za njima, a ne da bi ih mogli razmeniti.
Neće biti potrebe za državom da upravlja
društvom, kada društvo ne bude bilo podeljeno na menadžment i
radnike – kada ljudi počnu sami voditi svoje živote. Neće
biti potrebe za nacionalnim i verskim zajednicama – a može postojati
ljudska zajednica – kada društvo ne bude podeljeno na bogate i
siromašne.
Način za stvaranje ovih uslova je u borbi protiv
postojećih uslova.
Ova tendencija da se stvori zajednica borbom protiv
postojećih uslova našeg života – i time protiv posla,
novca, razmene, granica, nacija, vlade, policije, religije i rase – u
određenim vremenima se nazivala “komunizam”.
POLITKA
“Što nama više vladaju, manje smo
slobodni.” – Alarm
Vlast je model političke aktivnosti. Političari
koji predstavljaju različite zemlje, regije ili “zajednice”
međusobno se takmiče. Mi smo ohrabreni da podržavamo lidere sa
kojima se najmanje ne slažemo, i zaista nikada nismo iznenađeni kada
nas prevare.
Radničko poreklo ili radikalne ideje političara
su beznačajne kada oni dođu na vlast. Bez obzira ko je na vlasti,
vlast poseduje sopstvenu logiku.
Činjenica da je ovo društvo podeljeno u
klase sa suprotstavljenim interesima znači da je uvek u riziku raspadanja.
Vlast postoji da bi osigurala da se to ne dogodi.
Bilo da je vlast diktatorska ili demokratska,
drži sve oružje u svojim rukama i upotrebila bi ga protiv sopstvene
populacije da bi osigurala da nastavimo odlaziti na posao.
Ne tako davno, ekstremno nestabilna situacija u
određenoj zemlji mogla se dezaktivirati nacionalizacijom celokupne
industrije, stvaranjem policijske države, i to se nazvati
“komunizmom”. Ova vrsta kapitalizma pokazala se slabije efikasnom i
manje fleksibilnom od dobrog starog tržišnog kapitalizma. Sa padom Sovjetskog
Saveza, više ne postoji Crvena armija koja bi maršom stabilizovala
zemlje na ovaj način, i komunističke partije u celom svetu postaju
obične socijal-demokratije.
Politička partija radničke klase je
kontradikcija u izrazu – ne zbog toga što članstvo
određene partije ne može biti većinski sačinjeno od
radnika, nego zato što ona u najboljem slučaju može
radničkoj klasi dati samo glas u politici. Time se pušta našim
predstavnicima da prezentuju ideje o tome kako bi naši šefovi trebali
upravljati društvom – kako mogu zarađivati novac i držati
nas pod kontrolom. Bilo da zagovaraju nacionalizaciju ili privatizaciju,
više socijalnog ili više policije (ili oboje), programi
političkih partija su različite strategije rukovođenja
kapitalizma.
Nažalost, politika postoji i izvan vlasti.
Vođe zajednica, profesionalni aktivisti i sindikati, žele se
postaviti između radnika i šefova kao posrednici, pregovarači,
sredstvo komunikacije, predstavnici, i eventualno mirovnjaci. Oni se bore da zadrže
ovu poziciju. Da bi to uradili, trebaju mobilizovati radničku klasu na
kontrolisane načine da bi vršili pritisak na biznisu orijentisane
političare, i u isto vreme da bi poslodavcima nudili radnu snagu spremnu
za rad. Ovo znači da nas oni moraju rasturiti kada počnemo da se odupiremo.
Nekada ovo rade sa iznuđivanjem koncesija, a ponekad i izdajom.
Političari nas uvek pozivaju da glasamo, da se
povučemo i pustimo organizatore da pregovaraju, da formiramo redove iza
političara i specijalista u vrsti pasivne participacije. Ovi nevladini
političari nude vlastima način da se mirnim putem održi status
quo, i za uzvrat dobijaju posao upravljanja našom bedom.
Političke grupe su birokratske. One se ugledaju
na strukture posla, gde je aktivnost kotrolisana spolja. One stvaraju specijaliste
za politiku. One se grade na podeli između vođa i vođenih,
između predstavnika i predstavljenih, između organizatora i onih koji
bivaju organizovani. Ovo nije stvar lošeg izbora u stvaranju organizacija,
kojem bi lek bila velika doza participacije u demokratiji. Ovo je direktan
rezultat onoga što političke grupe pokušavaju ostvariti –
upravljanje delom kapitalističkog sistema.
Jedina stvar koja nas interesuje u vezi politike je
njeno uništenje.
ANTI-POLITIKA
“Anarhizam nije predivna utopija, niti apstraktna
filozofska ideja, nego društveni pokret radnih masa.” – Dyelo
Truda Group
Kada se počnemo boriti protiv uslova naših
života, potpuno nova vrsta aktivnosti se pojavljuje. Više ne
čekamo političara da se pojavi i menja stvari za nas. Mi to
činimo sami, sa drugim ljudima iz radničke klase. Kad god ova vrsta
otpora radničke klase izbije, političari je pokušaju
ugušiti poplavom peticija, lobiranja i izbornih kampanja. Ali kada se mi
borimo za sebe, naša aktivnost izgleda potpuno drugačija od njihove.
Mi uzimamo vlasništvo od veleposednika i koristimo ga za sebe. Koristimo
militantne taktike protiv šefova i na kraju se borimo sa policijom. Mi
formiramo grupe gde svako uzima deo u aktivnosti, i nema podele na vođe i
sledbenike. Ne borimo se za naše vođe ili našu zemlju. Borimo se
za sebe.
To nije krajnji oblike demokratije. Mi namećemo
svoje potrebe društvu bez debate – potrebe koje su suprotne
interesima i željama bogatih ljudi svugde. Ne postoji ravnopravan
način u komunikaciji sa ovim društvom.
Ova tendencija borbe radničke klase da se izdigne
izvan i protiv vlasti i politike, i da stvori nove forme organizacije koje
naše poverenje ne daju ničemu osim sopstvenim sposobnostima, ponekad
se nazivala “anarhizam”.
RAT
“Razorimo avenije gde bogati žive.”
– Lucy Parsons
Dakle, mi smo u ratu – klasnom ratu. Ne postoji
set ideja, predloga i organizacijskih strategija koje mogu doneti pobjedu. Ne
postoji rešenje osim pobede u tom ratu.
Sve dok oni imaju inicijativu, mi smo razdvojeni i
pasivni. Naš odgovor na uslove života je individualan: davanje
otkaza, selidba u kraj gde je kirija niža, pridruživanje podkulturama
i bandama, samoubistvo, kupovanje loto kartica, upotreba droge i alkoholizam,
odlazak u crkvu ili džamiju.
Njihov svet se čini kao jedina mogućnost.
Jedina mogućnost promene se doživljava na imaginarnom nivou –
odvojena od naših života. Njihovi poslovi su uobičajeni, sa svim
krizama i uništenjem koje podrazumevaju.
Kada pređemo u ofanzivu počinjemo
prepoznavati jedni druge i borimo se kolektivno. Koristimo načine od kojih
društvo preko nas zavisi da bi ga poremetili. Štrajkujemo,
sabotiramo, bunimo se, dezertiramo, kujemo zavjere i preuzimamo
vlasništvo. Stvaramo organizacije da bi uvećali i koordinisali
naše aktivnosti. Razne vrste novih mogućnosti postaju otvorene.
Postajemo smeliji i agresivniji u ostvarenju
sopstvenih klasnih interesa. Ovi ne leže u formiranju nove vlasti, ili
stvaranju novih šefova. Naši interesi leže u okončanju
našeg načina života – i sa tim društva koje se
zasniva na tom načinu.
Mi smo radnička klasa koje želi da ukine
najamni rad i klase. Mi smo zajednica ljudi koja želi da rasturi
postojeću zajednicu. Naš politički program se sastoji u
uništenju politike. Da bi to postigli, moramo ispostaviti subverzivne
tendencije koje postoje danas sve dok ne preoblikujemo društvo svugde. To
se vremenom nazivala “revolucija”.
sa engleskog preveo
Vladan Vukliš
Napomena
prevodioca: ovaj tekst je objavljen na engleskom jeziku na web adresi magazina
Prole kao manifest. Uz dozvolu web mastera, objavljujem ovaj tekst na srpskom
jeziku koji još možete naći na ovoj
adresi, nadam se uskoro i u veoma zanimljivom – grafički
obrađenom PDF formatu spremnom za fizičku distribuciju: http://www.prole.info/
.