Make your own free website on Tripod.com

 

 

 

 


SDP – partija kontinuiteta?

 

Goran Marković

 

 

Socijal-demokratska partija Bosne i Hercegovine (SDP) se deklariše kao partija koja je pravni nasljednik Saveza komunista Bosne i Hercegovine, a baštini i pozitivne tekovine radničkog pokreta kod nas. To je izričito rečeno u Programu SDP-a (koji ovdje citiramo sa web stranice partije http://www.sdp-bih.org.ba): «Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine nastala je i razvijala se na temelju evropske i bosanskohercegovačke socijaldemokratije, radničkog i seljačkog pokreta, na poukama i porukama Narodnooslobodilačkog antifašističkog rata (1941.-1945.), pozitivnim vrednotama socijalnog razvitka nakon Drugog svjetskog rata, na osnovama reformističko-demokratskog iskoraka Saveza komunista i Saveza reformskih snaga Bosne i Hercegovine, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ka višestranačju- političkoj i ekonomskoj demokratiji.» Kako se vidi iz ovog citata, SDP ne zasniva svoju političku egzistenciju na temeljima komunističkog, već socijal-demokratskog pokreta, a bivši Savez komunista Bosne i Hercegovine se spominje jedino u kontekstu reformističkog iskoraka koji je ova organizacija načinila krajem 80-ih godina XX vijeka.

 

Istina, kad govori o povijesnim ishodištima, Program sadrži i sljedeću odredbu: «Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine slijedi univerzalne vrednote i ideale bosanskohercegovačkih komunista, ljevičara i drugih demokratskih organizacija između dva svjetska rata, posebno antifašistički karakter Narodnooslobodilačkog rata (1941.-1945.), i njihovo zalaganje za uspostavljanje bosanskohercegovačke državnosti "tronacionalne strukture" kao "historijske realnosti" u BiH. Za većinu njih, Bosna i Hercegovina je bila i ostala differentia specifica - kulturna i historijska posebnost - u kojoj stoljećima egzistira konfesionalno, kulturno i nacionalno zajedništvo. U tom okviru SDP BiH cijeni i privržena je tradicijama Narodnog fronta, koji je okupljao sve patriotske snage i slojeve bosanskohercegovačkog društva u toku oružane borbe protiv fašizma, a sa ponosom i dostojanstveno podržava i ističe trajne vrijednosti ZAVNOBiH-a, čije odluke su borbu za autonomiju transformirale u projekt obnove državnosti Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne državne jedinice unutar tadašnje jugoslavenske države, a to je, svakako, jedan od međaša savremene bosanskohercegovačke državnosti.» Koje su to univerzalne vrednote i ideali bosanskohercegovačkih komunista, Program ne govori, pa nam ostaje da se dosjećamo šta je pisac htio reći. No, o tome kasnije, kad skrenemo pažnju na druge elemente ovog programa, koji nedvosmisleno ukazuju na raskid kontinuiteta sa bosanskohercegovačkim komunistima. U kontekstu naprijed navedenog citata, ostaje da primijetimo kako SDP u «isti koš» stavlja univerzalne principe komunista, drugih ljevičara i demokratskih snaga, čime, zapravo, želi na posredan način napraviti otklon od ideološkog nasleđa komunista, pošto je dobro poznato kako su među ljevičarima u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata postojale krupne ideološke razlike (npr. pored komunista, u Bosni i Hercegovini su između dva svjetska rata, doduše sa znatno manje uspjeha, djelovali socijal-demokrati, koji su podržavali režim Kraljevine Jugoslavije). Imajući u vidu tu ideološku raznolikost i suprotstavljenost bosanskohercegovačke ljevice između dva rata, može se zaključiti da SDP baštini samo one univerzalne tekovine koje se mogu svesti na dva imenitelja: antifašizam i bosanskohercegovačka posebnost i državnost.

 

Posebno mjesto u propagandi SDP-a igra ličnost Josipa Broza Tita. No, socijal-demokrati su odlučili da se malo poigraju i sa njegovom istorijskom ulogom, te da malo ostrižu istinu, onako kako odgovara njihovoj novoj i «modernoj» ideologiji. Tako se u Programu kaže: «Ličnost Josipa Broza Tita spada u vrednote koje baštini SDP BiH, u prvom redu zbog njegovog ogromnog i konzistentnog doprinosa borbi protiv fašizma i otpora staljinizmu, zbog nesvrstane vanjske politike i doprinosa borbi protiv kolonijalizma, miru i miroljubivoj koegzistenciji, u okviru koje je postao jedan od vodećih lidera XX stoljeća, a posebno zbog uvažavanja i permanentne borbe za bosanskohercegovačku državnost, ravnopravnost naroda i njenu "tronacionalnu strukturu" autohtonih, jednakopravnih i konstitutivnih naroda, jer "Bosna je jedno , s obzirom na višestoljetni zajednički život, bez obzira na vjeru".» Time nije rečeno ni pola onoga što je Tito bio i za šta se zalagao. Tito je, prije svega, bio komunist, a pošto u okviru svjetskog komunizma ima mnogo struja i orijentacija, možemo dodati da je bio komunist boljševičkog opredjeljenja. Osim toga, Tito je bio zagovornik samoupravljanja i protivnik kapitalističke privatne svojine, a poznato je i kako se odnosio prema «poduzetnicima» (osim ako su u pitanju sitni), o kojima SDP govori tako pohvalno u svom programu. Na koncu, ali ne i najmanje važno, Tito je bio Jugosloven i istupao je sa tih pozicija čak i kad je to mnogima izgledalo smiješno i besmisleno, naime 1941. godine, kad je Jugoslavija bila raskomadana između tada najmoćnijih svjetskih vojnih sila. SDP, naprotiv, iz svog programa protjeruje AVNOJ, čiji je tvorac Tito. U Programu SDP-a nije nimalo slučajno rečeno da ona Tita posebno uvažava zbog onoga što je učinio za državnost Bosne i Hercegovine. Kad vođe SDP-a zapitate zašto drže Titove slike u svojim kabinetima, oni će reći da je to zato što je Tito priznao bošnjačku (tada muslimansku) naciju, a Bosnu i Hercegovinu učinio ravnopravnom republikom. Iako se i mi slažemo da su to velike Titove zasluge (uostalom, mislimo čak i da se sa priznavanjem bošnjačke, tada, muslimanske nacije i zakasnilo), izgleda u najmanju ruku nepristojno baštiniti vrednote ličnosti Josipa Broza Tita, a zanemarivati ono što je kod Tita osnovno – njegovo komunističko i jugoslovensko opredjeljenje. Tako SDP od Tita uzima ono što treba njenim liderima u sadašnjoj političkoj situaciji, kako bi se, s jedne strane, dodvorili tzv. međunarodnoj zajednici (jer oni, eto, baštine Titov antifašizam i antistaljinizam, ali ne i njegov boljševizam), a s druge strane, lijevo opredjeljenim biračima, koji sve više ponovo postaju titoisti.

 

Pravni kontinuitet

 

SDP se od početka deklariše kao pravni sljedbenik Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ona to uistinu i jeste. To, međutim, nikako ne znači da je ona i politički sljedbenik bosanskohercegovačkih komunista, što se nigdje i ne tvrdi. Ovdje je to potrebno posebno podvući, jer ima puno članova i glasača SDP-a koji to smatraju. Za njih je SDP samo kamuflirana, modifikovana ili ublažena varijanta stare komunističke partije. Pogledajmo kako je SDP nastala. Kada se januara 1990. godine SKJ raspao na svom 14. kongresu, republički savezi komunista su se konstituisali kao nezavisne republičke partije i počeli prilagođavati uslovima djelovanja koji će uslijediti nakon razbijanja SFRJ, koje je već bilo sigurna stvar. Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici u maju 1990. godine donio jedan programski dokument (nacrt platforme za djelovanje SKBiH u novim uslovima) kojim je partiju skrenuo na socijal-demokratski kolosijek, čime je ona faktički, i prije svog formalnog uobličenja kao takve, postala nezavisna socijal-demokratska partija Bosne i Hercegovine, istina, još uvijek sa komunističkim nazivom. Partija se tada opredijelila za parlamentarnu demokratiju, tržišnu privredu i proglasila SKJ idejno i akciono prevaziđenom organizacijom, ističući mogućnost udruživanja republičkih saveza komunista na novim osnovama. Kada je, međutim, krajem 1990. godine stvoren Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, SDP mu se nije priključila. Naprotiv.

 

Savez komunista Bosne i Hercegovine je 1990. godine i formalno prekinuo politički kontinuitet sa partijom bosanskohercegovačkih komunista. On je na svom kongresu promijenio naziv u Savez komunista – Socijalistička demokratska partija Bosne i Hercegovine (SK-SDPBiH), promijenio program i simbol i uvrstio se u red klasičnih socijal-demokratskih partija. Kako je ta promjena izvršena po pravilima koja je predviđao Statut SKBiH, ona je bila formalno-pravno neproblematična, pa se moglo tvrditi da je nova partija (SK-SDPBiH) u formalno-pravnom smislu samo produžetak prethodne. Zaista, formalno-pravno, SKBiH nije nestao. On je nastavio da živi kao SK-SDPBiH. Ali, politički, taj kongres je bio stvarni kraj Saveza komunista Bosne i Hercegovine i nastanak jedne potpuno nove partije. Ovo stoga što je nova partija imala program koji se bitno razlikovao od Programa SKJ iz 1958. godine, koji je sve do 1990. godine bio zvanični program i SKBiH. Čak i površan uvid u dokumenta dviju partija to jasno potvrđuje. Dvojni naziv nove partije (SK-SDPBiH) je imao poslužiti postizanju dva cilja. Jedan je da se u mutno vrijeme krupnih društvenih promjena i borbe za glasove birača ukaže na kontinuitet sa onim što se smatralo pozitivnim u starom poretku (otud prvi dio naziva «SK»), dok je drugi dio naziva («SDP») imao poslužiti kao dokaz da je partija shvatila greške iz prošlosti, da ih se odriče i da želi djelovati kao moderna stranka ljevice u promijenjenim društvenim uslovima. Element kontinuiteta se tražio i u tome što je dio rukovodilaca i članova starog SKBiH nastavio djelovati kroz SK-SDPBiH, počev od bivšeg predsjednika CK SKBiH Nijaza Durakovića i nekih drugih rukovodilaca, uključujući sadašnjeg lidera SDP-a Zlatka Lagumdžiju, do niza nižih rukovodilaca i običnih članova.

 

Nova stranka je ubrzo poslije izbora 1990. godine promijenila naziv u Socijalistička demokratska partija Bosne i Hercegovine. Kako birači nisu poklanjali puno pažnje komunističkom naslijeđu na koje se SDP još oslanjala (što se ogledalo i u njenom nazivu), njeni čelnici su ocijenili da je vrijeme da se to naslijeđe definitivno napusti, a da novi naziv izražava ideološko-političke promjene koje je nova partija prihvatila još 1990. godine. Tako su i posljednji elementi komunizma, preostali još samo u nazivu, napušteni prije početka rata. U ratu je stranka promijenila naziv u Socijal-demokratska partija Bosne i Hercegovine, čime se samo još čvršće vezala za svjetski socijal-demokratski pokret, što nije predstavljalo suštinsku promjenu u odnosu na stanje prije rata, jer nije bilo nikakvih suštinskih ideoloških i programskih promjena.

 

Pravni kontinuitet je omogućio SK-SDP-u da naslijedi imovinu starog Saveza komunista, pod čim mislimo najprije na nekretnine velike vrijednosti. Po izbijanju rata u Bosni i Hercegovini, veliki dio te imovine su protivpravno uzeli razni državni i paradržavni organi, vladajuće nacionalističke stranke, čak i vjerske zajednice (tako ne ostade ništa od božje zapovijesti «Ne kradi!»), ali je SDP ipak zadržala dio nekretnina u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji joj je omogućio da postane najbogatija stranka u Bosni i Hercegovini. Kako je navedeno u izvještaju Službe za reviziju Izborne komisije Bosne i Hercegovine, SDP je u svom izvještaju pomenutoj komisiji za 2004. godinu prijavila prihode od imovine u iznosu od 677.872,23 KM, što iznosi 16,30% ukupnih prihoda partije za 2004. godinu. Značajan dio tih prihoda potiče od zakupnina koje stranka ubire u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, između ostalog i od zakupnine koju joj plaća Vlada Federacije BiH.

 

Pravni kontinuitet, međutim, nema nikakve veze sa političkim. To je slično kao sa državama. Kad jedan političko-ekonomski sistem unutar države bude zamijenjen drugim, smatra se da postoji unutrašnji, ustavni i politički prekid kontinuiteta, jer su principi društvenog života i organizovanja zamijenjeni radikalno drugačijim. Ali, ako nije došlo do raspada države, zamjena jednog društvenog poretka drugim ne znači da je država prekinula svoj međunarodno-pravni kontinuitet. Sa gledišta drugih država, ona je ista, jer je vežu iste međunarodne obaveze i isti međunarodni ugovori. Slično je i sa političkim strankama. Za državu je politička stranka jedna sve dok svoje unutrašnje stvari rješava na način koji propisuju njena unutrašnja pravila koja je država priznala. To znači da jedna politička stranka može potpuno promijeniti svoj program, sve osnovne ideje na kojima je dotad počivala, pa i sam naziv, a da zadrži pravni kontinuitet. To nije bio slučaj samo sa SDP-om, već i sa svim socijalističkim i socijal-demokratskim partijama koje su u Istočnoj i Centralnoj Evropi nastale nakon raspada staljinističkih partija. Pravni kontinuitet SDP-a sa starim Savezom komunista bio je samo posljednji čin naplate (u kvadraturi poslovnog prostora) komunističke prošlosti od strane socijal-demokratskih vođa.

 

Politički kontinuitet

 

Pogledajmo kako stoje stvari sa političkim kontinuitetom, koji nas mnogo više zanima. Govoreći o socijalnom utemeljenju SDP-a, u Programu stoji: «U socijalnom pogledu, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine artikulira i politički podržava interese onih koji žive prvenstveno od vlastitog rada, znanja i sposobnosti. To je široka lepeza različitih slojeva, od radnika i seljaka, preko poduzetnika i naučnika do humanističke inteligencije. Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine podržava razvoj privatnog poduzetništva i odbacuje ultraljevičarsku dogmu o privatnoj svojini.» Dok se komunisti definišu kao partija radničke klase i drugih ljudi koji žive od svog rada, SDP izbjegava pojam «radnička klasa», govori o «radnicima» i «svijetu rada». To bi bio manji problem. Veći je u tome što SDP nastoji postati catch-all (sveobuhvatna) ili narodna partija, koja u svojim redovima okuplja radnike i poduzetnike, odnosno praktično pripadnike svih društvenih klasa. Poduzetnika, međutim, ima raznih – od frizera i mesara do vlasnika kontrolnih paketa akcija u najkrupnijim preduzećima. SDP želi zastupati interese svih, što je u današnjem, klasno podijeljenom, društvu nemoguće. Dakle, radnici ili poduzetnici, pitanje je sad. Odgovor je dat u programskom stavu da SDP podržava razvoj privatnog preduzetništva i napušta ultraljevičarsku dogmu o privatnoj svojini. A malo dalje, u tekstu Programa se kaže: «Podržavajući pluralizam vlasništva, a posebno privatno vlasništvo kao osnovu ekonomskih odnosa, socijaldemokrati smatraju da se pravo privatne svojine ne može koristiti na štetu općih interesa društva, odnosno zalažu se za razvoj gdje će svako individualno biti ovlašten da, kao građanin, radnik i potrošač, putem demokratskih institucija utiče na proizvodnju i raspodjelu i ukupne odnose u društvu.», dok se na drugom mjestu kaže: «Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine zalaže se za tržišnu privredu zasnovanu na razvoju integralnog tržišta roba, usluga, novca, kapitala i rada; na pluralizmu svojinskih odnosa uz dominantnu ulogu privatne svojine; na ekonomskoj motivaciji poduzetnika, menadžera i radnika; na općem i jednakom pravu konkurencije; na otvorenosti prema utjecajima svjetskog tržišta; na efikasnoj zaštiti imovine i ekološkoj sigurnosti građana.» Uloga državnog vlasništva, pak, je krajnje ograničena: «Državna svojina ima mjesto u onim oblastima privatnog i društvenog života gdje se ni na koji drugi način ne mogu zadovoljiti društveno priznate potrebe, jer privatni kapital to ne može ili nema ekonomskog interesa.» Dok komunisti svugdje u svijetu, pa i kod nas, odlučno istupaju protiv privatizacije, dotle SDP smatra da: «Nijedan od ciljeva ekonomskog razvoja nije moguće ostvariti bez dominantne uloge privatnog vlasništva u BiH. Zbog toga, privatizacija državne imovine nema alternative, pogotovo ima li se u vidu činjenica da strani strateški investitori svoja sredstva neće u ozbiljnijem obimu angažirati u poduzećima koja nisu pretežno privatna.»

 

Ako se privatno vlasništvo shvati kao osnov ekonomskih odnosa, jasno je da se prednost mora dati preduzetnicima, a ne radnicima. Prekid političkog kontinuiteta sa Savezom komunista je ovdje najočitiji, jer je SK zagovarao društveno a ne privatno vlasništvo i nikad se nije definisao kao partija (i) preduzetnika.

 

U pogledu ideološkog naslijeđa, u Programu SDP-a stoji sljedeće: «Teorijsko utemeljenje Socijaldemokratske partije BiH je u širokom spektru filozofskih i naučnih pravaca i škola humanističke i emancipatorske orijentacije, računajući u to i ono najvrednije u socijaldemokratskoj i marksističkoj misli.» Sve komunističke partije na svijetu se jasno definišu kao marksističke. Element prekida kontinuiteta SDP-a sa Savezom komunista i komunističkim pokretom se vidi i ovdje, pošto nijedna komunistička partija ne vidi marksizam kao jedan od pravaca svog teorijskog utemeljenja, već kao svoju najvažniju teorijsku komponentu. Nije riječ o nekakvom dogmatizmu komunista i širini teorijskih shvatanja socijal-demokrata, već o činjenici da nijedna politička partija ne može svoje praktično djelovanje zasnivati na potpunoj ravnopravnosti različitih teorijskih i ideoloških pravaca u njihovoj neodređenoj širini, pošto se svaka zalaže za sasvim konkretne društvene promjene. Zato određeni teorijski pravac uvijek ima prioritet, što nikako nije izraz dogmatizma partije, već puke realnosti sadržaja društvenih protivrječnosti i borbi.

Dok komunističke partije svugdje u svijetu zagovaraju nove oblike demokratije (a ne njeno ukidanje, kako se, zbog staljinističke prošlosti, mnogima često pripisuje), dotle socijal-demokrati stoje na pozicijama parlamentarne demokratije, a u sferi ekonomije zagovaraju oblike industrijske demokratije, koji znače da radnici i kapitala zajednički odlučuju, naravno, ne ravnopravno. Ovdje se uočava još jedna krupna razlika u odnosu na bosanskohercegovačke (i jugoslovenske) komuniste, koji su se uvijek zalagali za samoupravnu demokratiju, koja znači da samo radnici upravljaju ekonomijom. Ova razlika logično slijedi iz druge, koja se sastoji u tome što se komunisti zalažu za ukidanje klasnih razlika i klasnog društva, dok socijal-demokrati teže samo ublažavanju klasnih protivrječnosti, kako to stoji i u Programu SDP-a: «To pretpostavlja da se klasne protivurječnosti, putem razvoja demokratije i izgradnjom pluralističkih svojinskih odnosa, ublažavaju i vode ka humanijem i pravednijem društvu i restruktuiranju odnosa u pravcu socijalne pravde i jednakosti.»   

U oblasti spoljne politike, komunisti se zalažu da Bosna i Hercegovina vodi neutralnu i miroljubivu spoljnu politiku. Za razliku od njih, SDP se zalaže za pristupanje Evropskoj uniji i NATO paktu: «Osnovni projekt SDP-a BiH, koji u sebi sadrži čitav niz ciljeva, jeste uključenje BiH u Evropsku uniju.» i «Krajnji cilj je ulazak u NATO.» To je ogromna razlika u odnosu na politiku nesvrstanosti, koju su jugoslavenski )i bosanskohercegovački) komunisti uvijek zastupali.

 

Umjesto zaključka

 

Kratak pregled osnovnih političkih stavova sadržanih u Programu Socijal-demokratske partije Bosne i Hercegovine pokazuje da je ova partija raskinula politički kontinuitet sa partijom bosanskohercegovačkih komunista i da je ona u ideološkom i političkom smislu nova partija. Na ovom mjestu nismo željeli ulaziti u analizu pojedinih programskih stavova komunista i socijal-demokrata, ocjenu njihove ispravnosti, poželjnosti ili ostvarivosti. Samo smo htjeli ukazati da postoje krupne, nepremostive ideološko-političke razlike između komunista i socijal-demokrata, te da nisu u pravu oni građani i/ili članovi i simpatizeri SDP-a koji misle da se ta partija oslanja na tradicije komunističkog pokreta koji je predvodio Josip Broz Tito. Na ovom mjestu nije bitno kako se ocjenjuje komunistički program. Bitno je samo dokazati da je SDP od samog početka svog postojanja raskinula s njim i tako razuvjeriti dio njenih birača i članova da kontinuitet postoji.

Socijal-demokratskim vođama, koji po svojim kabinetima vješaju Titove slike, odgovara da se njihova partija donekle poistovjećuje sa starim Savezom komunista i političkim naslijeđem Josipa Broza Tita. Na taj način oni dobijaju na političkom značaju, a njihova partija dobija sigurnu podršku među borcima NOB-a, njihovim potomcima, drugim ljevičarima i, uopšte, ljudima koji se rado sjećaju socijalne i građanske sigurnosti koju su imali u vrijeme vladavine Saveza komunista. Cilj ovog teksta je bio da argumentovano pokaže kako nema nikakvog osnova za uvjerenje da SDP baštini tekovine koje većina njegovih birača tako visoko cijeni – tekovine režima Saveza komunista. SDP je svojim programom, a i vladavinom u vrijeme Alijanse za promjene, i u teoriji i u praksi raskinula sa tim tekovinama. Glas za SDP, kao što je vrijeme proteklo od 1990. do danas pokazalo, nije glas za socijalnu pravdu, demokratiju, socijalizam i međunacionalno pomirenje. Zato je krajnje vrijeme da dio birača i članova SDP-a koji još uvijek cijeni tekovine Saveza komunista (a takvi nisu svi!) potraži onu političku organizaciju koja je vjerna tim tekovinama. Time će doprinijeti otkrivanju jedne od najvećih prevara u političkoj istoriji Bosne i Hercegovine, one koja je kreirana u kabinetima vođa SDP-a.

 

 

Goran Marković