Užas i nada

Jasna Tkalec

Jedna od najupečatjivijih knjiga o periodu terora u vrijeme Staljina, od ubojstva Kirova 1936 dalje do izbijanja II svjetskog rata, jeste knjiga supruge Osipa Mandeljštama pod naslovom «Strah i nada».To je knjiga, koja ne opisuje zatvore i logore, jer Medeljštamova supruga Nataša Ginzburg nikada to nije vidjela, nikada nije bila uhapšena, niti je nju politička policija pozivala na razgovore. Ona jednostavno opisuje atmosferu užasa, koju izazivaju noćna hapšenja i nestajanje ljudi pod terorom Staljinove političke policije. Noćni upadi policije i odvođenja najbližih, beskrajni redovi pred kioskom u Ministarstvu unutrašnjih dela, gdje se daju obavještenja porodicama, strah i užas, koji ledi ljudima lica i «koči vjeđe», kako je navela pjesnikinja Ahmatova, bolje od svih opisa zatvoreničkih i logorskih muka, dočaravaju armosferu staljinističke represije. Bio je to neslavan kraj jednog velikog sna, nade cijelog čovječanstva, kraj ideala za kojeg su podnesene i pale neizrecive žrtve. No zavjera ćutanja o toj tamnoj strani sovjetskog društva trajala je još decenijama Tu zavjeru i njenu prerogativu – ćutanje o onom što se ne može i ne smije reći, pa makar bilo kao brdo golemo, održavali su u prvom redu sami komunisti. Zašto? Zašto su dopustili da se zablati ime Trockog, istina o Oktobarskoj Revoluciji, da se ispofalsificira Lenjinova biografija, da se napiše apokrifna istorija?

Dopustili su to ne samo zato, jer su bili «zaljubljenici i robovi neostvarivih ideja», niti samo zato što su bili nemoćni pred Staljinovom strahovladom, niti zato što su se i sami bojali i mislili, da nije dobro potezati vraga za rep,već u prvom redu zato što su, naročito u Rusiji, bili svjesni u kakvom se strašnom okruženju ta zemlja našla, šta su joj sve radili i šta su sve bili spremni da joj učine. Znali su kako se prema njima držala ne samo Njemačka i hitlerovci, već i Cherchillova Engleska, pa i Dalladierova Francuska.

Novinar Giorgio Bocca napisao je da Blair postoji na svijetu samo zato, da bi se sve klevete Treće Internacionale izrečene na račun socijaldemokracije pokazale kao istine. Eto, zbog tih kleveta, koje su se nakon šezdeset godina pokazale istinama, komunisti su tridesetih godina ćutali, iako su znali šta se događa i koliko su daleko otiišli u politčkim čistkama i progonjenju ljudi. Jer danas, kad je na poprištu uz turbokapitalizam ostala jedino socijaldemokracija, budući da su najveće i najuglednije komunističke partije Evrope nakon pada Berlinskog zida promijenile i ime i mišljenje, pokazala se najstrašnija od svih neiskazivih istina: da je Staljin ne u taktici i djelima, koja se ne mogu pravdati, jer predstavljaju ništa drugo do halucinantan delikt, u suštinskim stavovima [prema socijaldemokraciji – prim. red.] imao pravo. Socijaldemokracija je izdajnička i ponaša se kurvinski. Kao posrnula djevojka ona pada sve niže i u tom guditku dostojanstva nije više u stanju da obrani dignitet onih koje bi trebala štiti. Ona postaje sve više onim na što ju je doveo taj put: lakom robom, koja se prodaje zainteresiranima – odnosno kapitalu. Zajedno sa najozloglašenijim predstavnicima novog vala turbokapitalizma ona radi sve najprljavije stvari potrebne nosiocima vlasti i moći. Trabunjajući i tobožnjoj demokraciji ona sudjeluje u sramnom imperjalizmu slobode, u demokraciji bombi, u pretvaranja svijeta u ogromno tržište, u kojem je čovjek roba, a sva njegova stremljnja i htjenja podliježu zakonima virtualnog trženja ljudskih osjećanja i nada. Tržište nepostojeće robe, koju predstavljaju senzacije i sentimenti ljudi, tržište je na kojem je u predhodnom razdoblju zaradjeno najviše novaca.Uostalom to i nije neko proturječje. Novac je odnos. Nepostojeća roba zaradila je za postojeće društvene odnos – čista marksistička logika. A ta ista socijaldemokracija i dalje podržava imperijalističke ratove, bombardiranja i rušenja cijelih zemalja uz ogromne muke njihovog stanovništva, navodno zbog grijeha njihovih vlastodržaca.Ta ista socijaldemokracija zajedno sa predstavnicima krupnog kapitala nadgleda države-kriple, odnosno države u tranziciji, da li uredno sprovode njezine diktate? A u te diktate ne spada smo praćenje izbora ili briga za neovisnost medija, koja je usput budi rečeno i na razvijenom Zapadu velik problem, već da li ti «deficientni» razgrađuju dovoljno brzo i dovoljno temeljito socijalnu državu, da li se dovoljno brzo stvaraju novi vlasnički odnosi, odnosno da li se javljaju novi gazde, koji su se dovoljno obogatili od tuđeg rada, odnosno od prisvojenog tuđeg blaga tj. truda i novca te da li su oni dovoljno bogati i da li u dovoljnoj mjeri kupuju poznate marke automobila, jedrilica i potpisanih krpetina? A sva ta luksuzna roba i tako zvani «novi komoditeti» osiguravaju obilan priliv novca multinacionalnim kompanijama, koje stoje iza tih proizvoda. Da li su uspostavljne avionske linije sa najpoznatijim rajevima svijeta od Seichellea, Maldivea, Tahitija, francuskih otoka u Oceaniji do Kajmanskih otoka? A ta su mjesta za ekskluzivne užitke novokomponiranih bogataša ujedno i fiskalni rajevi, na kojima će oni voditi poslove preko filijala svojih novih firmi, koje su jednostavno otuđili i prisvojili po propisima nove pravne države.Tako se putuje i posluje i po Turskoj i po Indiji i po Južnoj Americi. Još je slavni Ostap Bender, junak «Zlatnog teleta» želio otputovati u Rio de Jeineiro. A danas se u te zemlje ne putuje samo zbog užitke ili novca. Putuje se i zbog zdravlja. Trgovanje ljudskim organima postao je pravim biznisom. Radi se o istinskom tržištu, koje ime svoje brokere i svoje grosiste, svoje reklamne službe i aseptičke bolnice i klinike u kojima privatnici, iskusni i slavni kirurzi u toj zemlji, vrše operacije plaćene prljavim novcem, novcem bolesnih bogataša, koji u tim zemljama za valutu kupuju dijelove tijela siromašnih i očajnih.

Ozakoniti horor

E pa kad je tome već tako u Britanskom parlamentu dva su liječnika predložila ozakonjenje te sramne trgovine. Kupac bi po postojećem prijedlogu zakona bio niko drugi nego Zdravstvena služba velike Britanije. Ovaj je sramni prijedlog i pokrenut zato, jer budući da se radi o relativno novom, ali sve raširenijem zahtijevu, da se praksa nabavke organa u inozemstvu stavi van zakona i progoni kao zločin protiv humanosti te da se kažnjavaju ne samo posrednici, već i pacijenti, koji su organe kupili, a do kojih je lako doći, jer oni još dugo nakon operacije moraju i u domovini trošiti rijetke i uvijek evidentirane lijekove protiv procesa odbacivanja organa, bogati Britanci su se zabrinuli, da će im izmaći mogućnost da nabavljaju zamjenske organe, kad god im zatrebaju. Kako navodi Samir Amin, odlučili su se od «neophodnosti napraviti vrlinu» tj. legalizirati tu srašnu trgovinu. Naravno da je prijedlog izazvao čitav kor protesta, ali će na ovaj ili onaj način to proći kao što prolazi i sada, samo ispod tezge. Predlagači zakona o trgovanju dijelovima ljudskog tijela zovu se John Harris i Charles Erin, a podržavaju ih neki od najznamenitijih britanskih kirurga, što je dovelo do neobično oštre polemike i u «British Journal of Medicine». Tako je na tapet nerješivih pravnih i etičkih pitanja stavljen još jedan od suvremenih užasa. Jer divlje tržište ima posve različite cijene prema zemlji u kojoj se nabavljaju organi odnosno vrše operacije. Marina Speich piše kako jedan bubreg, najčešće prodavan i najviše tražen organ, pored jetre i srca, košta 1000 dolara u Bombavu, dvije u Manili, tri u Moldaviji, a čak deset u Južnoj Americi. Fenomen je svjetskih, odnosno globalnih razmjera i nemoguće mu je uhvatiti sve krake i baratati sa tičnim ciframa. Najstrašnije lice tog užasa jeste upletenost djece i maloljenika u tu sramnu i strašnu trgovinu.

Dosada su bijedne imigrante tjerali, jer im više nije bio potreban rad nekvalificiranih radnika. Njega su zamijenili roboti i strojevi mnogo rafiniraniji od ljudske gole snage, koji ne jedu, ne piju, ne trebaju godišnje odmore i što je glavno ne trebaju ni plaću! Ali bijedno ljudstvo što stalno navaljuje na evropske granice, dovedeno je do očaja. Vjerovatno će ono bogatim pacijentima Evrope htjeti prodavati i nešto drugo osim vlastitog rada, možda će u očaju prodavati i samog sebe, odnosno dijelove vlastitog tijela. Do toga su dotjerali napradak nauke u sloboda u najvišoj od svih dosadašnjih civilizacija!

Ni djeca nisu toga pošteđena. U Rimu je provedena opsežna istraga, koja je dala porazne rezultate: svake godine trgovci djecom i ljudskim organima kupe oko milion djece. Jedno novorođenče košta kupca iz Evrope 50 hiljada Eura, a jedna jetra koštaju 30 hiljada Eura. Za vađenje organa vrlo se često koriste djeca, vjerojatno ona koju nitko nije htio kupiti radi usvajanja, ili u svrhe radnog ili seksualnog iskorištavanja te prošenja ili učenja lopovskog zanata. Koliko od tih malih nesretnika preživljava takve operacije? To pitanje ostaje otvoreno i uklopljeno u mnogo veći i rašireniji fenomen iskorištavanja djece u najmračnije svrhe – od pedofilije do ropskog rada. Marina Acconci, advokat i stručni savjetnik Mediteranskog instituta za zaštitu djece govori o istragama koje su u toku i koje često dovode do rezultata, koji dižu kosu na glavi čak i policijskim stručnjacima na svašta naviklim. Ali dok se za iskorištavanje djece i pedofiliju, pa čak i za nedozvoljenu kupovinu u svrhu usvajanja, počinioce može kazniti, za nedozvoljene transplantacije u največem broju zemalja nema zakona te je teško zato osuditi počinioce. Eto to je samo jedan od suvremnih bisera svijeta u kojem živimo, svijeta sa fenomenalnim napretkom nauke i stalnim povećanjem dometa demokracije i slobode, kako ga predstavljaju njegovi pobornici i na što pristaje i socijaldemokracija, štaviše, ona je u svemu tome i igrač.

U toj se novoj Evropi ponovo otvaraju bordeli, da prostitucija bude sklonjena s ulica, kad se već ne može dokinuti. Tako će sramne kuće bluda, protiv kojih su digli glas svi napredni ljudi u prvim decenijama proteklog stoljeća, ponovo biti ozakonjene. Marks je i građanski brak nazvao kupoprodajnim ugovorom. A da je tome tako potvrđuje danas i porast bračnog posredovanja i agencija toga tipa, koje, na primjer u Italiji, bilježe porast prometa od 60 %. Tko su klijenti takvih institucija? Uglavnom muškarci iz sjevernog dijela zemlje, rastavljeni, s dubljim novčanikom. Financi su međutim vrlo brzo utvrdili da se u najvećem broju slučajeva radi o čistoj prevari. Kad to nisu institucije za podvođenje, radi se naprosto o prevarantskim firmama, koje za visoku cijenu svojim klijentima kao moguće udavače predstavlja unajmljene djevojke, uvijek iste, koje se samo prave zainteresirane, a ustvari odrađuju svoj radni zadatak.

Ne treba se čuditi bujanju ovakvih prevarantskih aktivnosti, jer je posla i u tercijarnom, uslužnom sektoru, sve manje. Evropa je zabrinuta, šta će se dogoditi sa tržištem rada, kad 10 novih članica, pukih siromaha, postanu ravnopravni članovi te zajednice. Ali da li će novi članovi biti ravnopravni? Sumnji ima mjesta, jer su sve evropske zemlje osim Malte donijele restriktivne zakone za cirkulaciju ljudi iz zemalja novih članica. Tako su Austrija i Njemačka zabranile cirkulaciju ljudi iz tih zemalja daljnjih 5 godina, a ostale zemlje, daljnjih 2 godine.Postavlja se opravdano pitanje, da li to ne predstavlja kršenje Ustava Evropske Zajednice, jer je ona i osnovana da garantira slobodan protok roba, novca i ljudi na svom teritoriju...

Tako «Evropa felix», Evropa sreće, sve više nalikuje paviljonu užasa na globalnom vašaru. Posebno poprište jeze su tako zvane «bijele smrti» smrti na radnom mjestu, koje su izvanredno visoke u svim zemljama zajednice, naročito u građevinskoj djelatnosti. U Italiji je u protekloj godini na gradilištima poginulo 240 ljudi, što znači jedan na dan. Što je najgore za smrt ili trajni invaliditet nitko nije dobio odštetu, tj. novce, jer unesrećeni najčeše nisu osigurani. Kako? Ma da je izvođač radova neka poznata firma, kad se krene istraživati, utvrdi se da je ona tu vrstu radova iznajmila nekoj manjoj firmi, ova opet nekoj drugoj, pa trećoj, dok se ne dođe do nepoznatog samostalnog poduzetnika, koji unajmljuje strance bez radne dozvole i koji nestane s lica zemlje i mjesta udesa, čim se dogodi nesreća, a strani radnici, najčešće Albanci, Poljaci ili Rumunji, koji slabo razumiju jezik, ne umiju ili se ne usuđuju dati dovoljno podataka za njegovu identifikaciju. Tako se gube životi i i podnose osakaćenja uzalud. Jer navala očajnika na zemlju sreće nikad ne jenjava, a poslodavci bez skrupula u potrazi za snižavanjem troškova spremni su na sve.

Radni odnos pretvoren u robu

Stručan naziv ovog procesa pretvaranja radnog odnosa u robu zove se deregulacija, ili destrukturalizacija. Čega? Rigidnih struktura, kažu u američki model zaljubljeni liberisti, koji u restriktivnom radnom zakonodavstvu vide razloge, koji sprečavaju da privreda zemlje krene punim jedrima. Tako se, pošto je dob za penzioniranje povišena na 40 godina službe u svim evropskim zemljama, sistematski i smišljleno destrukturira postojeće radne odnose i sisteme zapošljavanja. Više nije dovoljno dobar ni rad na određeno vrijeme, i on je isuviše garantistički, stvar treba još više olabaviti i razgraditi. Tako su stručnjaci izmislili više od 40 oblika radnih odnosa, koje sve olakšavaju poslovanja firmi, ali ne i i položaj uposlenih. Novosti su na primjer intermitntni radni odnos, to jest radi se kad te pozovu, a zatim se prekine na nekoliko tjedana i mjeseci, naravno bez naknade i doprinosa, a poslije se opet dolazi na rad na poziv firme. Ukoliko radnik nije na poziv disponibilan, briše ga se sa spiska. Druga cveba je podijeljeni rad, to jest kad dvoje, možda muž i žena, zauzimaju jedno radno mjesto. Ukoliko jedan od dvojice odustane, oboje gubi radno mjesto. Pored toga ima mnoštvo oblika stupanja u radni odnos s djelomičnim radnim vremenom ili pak u vidu naukovanja, naročito pogodnog za uzimanje radne snage ispod 29 godina, koju se može na taj način vrlo malo plaćati i otpuštati po volji, jer je završila «naukovanje» ili, jer je za njega nepodesna. Ustvari početak naukovanja obuhvaća mladu radnu snagu počevši od 17 godina, a može trajati od 3 do 6 godina, s tim da se pod «naučnike» mogu voditi radnici do 29 godine starosti. Zbog «učenja» zanata njihove su nadnice, razumije se, minimalne. Varijacije ovih mogućnosti su velike, a konačni je rezultat da cijela mlada generacija u Italiji, bez obzira na kvalifikacije, radi «na određeno vrijeme» odnosno radi povremeno i privremeno ili radi samo nekoliko dana u tjednu. Sve je to savršeno legalno i legitimno. Ne zna se samo kako i kada će uz takve uslove ta generacija dočekati penziju?

Druga je velika novost na području radnih odnosa pokušaj sve realniji izbacivanja sindikata iz igre. Kako? Jednostavno, radne kategorije su razbijene i ispremiješane, prema tome će teško biti ugovarati temeljne nadnice pojedinih profesija. Istovremeno na tržištu rada javlju senovine: kao posrednici uvodi se i ozakonjuje za tu aktivnost 400 novih subjekata. To nisu više burze rada, ni regionalni ili lokalni uredi za namještanje, već škole, posredničke agencije, privatnici, institucije, koje organiziraju razne tečajeve, neki instituti lokalnih vlasti, ukratko tko god želi to da radi i da se tim bavi. Jasno je, da uz ovakvu izmjenu situacije uloga sindikata propada, postaje ne samo drugorazredna, nego štaviše nepotrebna.

Tako je rad i radni odnos pretvoren u robu, čiju cijenu diktira tržište u najbukvalnijem smislu. Ljudske potrebe kao ni želje za stvaranjem, profesionalnim afirmiranjem, doprinosom društvu itd. više ne znače ništa. Nastoji se stvoriti situacija, da se one ne mogu ili teško mogu braniti. Stalni i učestali štrajkovi u svim evropskim zemljama reakcija su na ovakve poteze evropskih vlada, koje reformiraju odnosno oduzimaju davno stečena prava.

Sasvim je jasno da, ukoliko se želi stečeno braniti, treba ponovo ujediniti razdrobljeno i bez obzira na profesionalne i dobne razlike stvoriti jedinstveni front, koji će se oduprijeti svođenju najteže, ali i najplemenitije čovjekove aktivnosti, na puku tržišnu robu.

Crveni bijenij

Mnogi su zaboravili, ili ih nisu nikad tačno naučili, da su radnička prava u Italiji i borba za njihovo ozakonjene, došli do svog punog izražaja u «crvenom bijeniju», u periodu nakon Prvog svjetskog rata. Talijani su tada plaćali troškove ratnog bezumlja, a ekonomska je kriza dovela do oštrog sukoba izmedju gazda i radnika i do masovne okupacije fabrika u septembru 1922, okupacije u kojoj je uzelo učešća pola miliona radnika.

Naime za vrijeme rata, u kojem je Italija imala kolosalne žrtve i doživjela u bici za Goriziju masakr kod Caporetta, u ofanzivi u kojoj je stradala cijela jedna armija, general se Cadorna pokazao ne samo kao nesposoban oficir već i kao hulja, jer je u doba najžešćeg napada austrougarskih snaga, koje su došle taliijanskoj vojsci iza leđa, bio na odsustvu i provodio se sa ljubavnicom. Inače je Cadorna bio poznat po mržnji na socijaliste te je stalno upućivao depeše oficirima sa zahtjevom za streljanje onih, koji vrše antiratnu propagandu ili vojnika koji odbijaju poslušnost oficirima ili se povlače s položaja, koje je bilo nemoguće braniti.

No pored strašnih gubitaka Italija se u ratu bila industrijski veoma razvila, stvorila je industriju oružja, industriju mehanike i precizne mehanike te optike. Breda, Beretta, Ansaldo samo su neka od imena velikih industrijskih postrojenja. Od zemljoposjedničke zemlje postala je industrijski razvijena zemlja. Industrijalci, koji su za vrijeme rata bili navikli na ogromne ratne zarade, teško su podnijeli smanjenje profita u miru. I zemlja i industrijalci morali su otplaćivati goleme ratne dugove. Vanjski je dug Italije neprekidno rastao, a nakon rata kao posljedica zaduženja i privredne krize rasla je i inflacija.

Ujedno je to vrijeme velikih kongresa Socijalističke partije i kasnije Komunističke partije Itallije. Socijalistička partija imala je svoj historijski kongres u Bologni, gdje su se socijalisti podjelili na maksimaliste i reformiste, a od jednog njenog dijela u Torinu nastaje Komunistička partija Italije. No važniji od kongresa su historijski događaji, koji dovode do crvenog vala i okupacije fabrike. Nittijeva vlada pada, jer je ukinula vladine subvencije na cijenu kruha, da bi ista ostala niskom. Nittija nisu voljeli zato što je za vrijeme rata, do 1915, kad Italija ulazi u ratnu klanici, bio protivnik ratne intervencije.

U zemlji ispaćenoj ratom, zbog dugova i prenaglog rasta, ekonomske se prilike ne mogu srediti. Inflacija galopira, iako su građani za vrijeme rata iz patriotskih razloga potpisali nekoliko javnih zajmova državi. Zajmovi se i dalje raspisuju, ali situacija ostaje teška. Italija nema sirovina, naročito joj nedostaju energenti, a vlastite proizvode ne može, zbog tada važećih ograničenja, izvoziti na evropska tržišta. Ona proizvodi sve: od svile do riže, ali se te robe teško prodaju van zemlje. I upravo tada SAD postaju najveći kreditor Italije. Amerika hrani Italiju. Ova opet zahtijeva na Versaillskoj konferenciji zbog učešća u ratu dio u podjeli ratnog plijena. Tako Italija pokazuje pretenzije na dijelove bivšeg Otomanskog carstva te se njeni vojnici iskrcavaju u Somaliji i u Turskoj. A najveće joj je pretenzija godine 1919 bilo dobivnje Bakua i Transkavkazjia, ali je te imperijalističke pretenzija na ruski teritorij, odnosno na rusku naftu, osujetila crvena konjica mlade republike sovjeta.

Italija mora dakle odustati od pretenzija na transkavkaske krajeve, san o nafti Bakua uništila je konjica Čapajeva, a i sa turskog otoka, gdje se talijanska vojska također bila iskrcala, morala se povući zbog nasrtaja turskih nacionalista. Zato je tim više Italija inzistirala na vlasniištvu nad teritorijima na istočnoj obali Jadrana. Zahtijevala je i dobila Kvarner i Istru te Zadar i okolne otoke. Rijeka je imala biti proglašena slobodnim gradom odnosno slobodnim teritorijem, koji će štiti talijanska vojska. To je zagarantirano čuvenom «Kvarnerskom poveljom», koja je ustvari predstavljala konstituciju za Kvarner i Rijeku. Talijanska vojska se već nalazila u Rijeci. Ali s tim rješenjem nacionalisti predvođeni piscem Gabriele D Annunzijem nisu zadovoljni. Oni ne mogu pristati na odluke Ugovora u Rapallu, a ne slažu se ni s odlukama Gradskog vijeća u Rijeci, da ova bude proglašena slobodnim gradom. Stanovništvo Rijeke je uzbuđeno, Toscanini uoči krvavih događaja održava čuveni i dugo pamćeni koncert. A D Annunzio kreće iz mjesta Ronchi u Furlaniji - danas aerodoroma - na Rijeku, sa svojim legionarima. I danas se to mjesto zove Ronchi dei legionari. Na gradsku viječnicu Rijeke krstarica Andrea Doria ispalila je nekoliko granata. Tako dolazi do Krvavog božića u Rijeci 1920, jer bitku dobijaju legionari. Rijeka će postati talijanskom, bit će joj ukinut status slobodnog grada, ali će se legionari s D Annunzijem morati povući. To će ujedno biti kraj političke karijere nacionalnog pjesnika D Annunzija. Iz te će avanture Mussolini izvući pouku, odnosno naučiti na koje žice treba tući da bi se dobila ogromna popularnost u masama.

Što se tiče opće političke situacije u zemlji, ona je bitno izmjenjena, jer je od 1916 uvedeno opće pravo glasa za muškarce, bez ikavog cenzusa. To će dovesti u talijanski Parlament 110 socijalističkih deputata, od ukupno oko dvije stotine. Ovo je u prvom redu ogroman porast i uspjeh socijalista na prvim posljeratnim izborima, jer je prije I svjetskog rata u talijanskom Parlamentu sjedilo svega 50 socijalističkih deputata. Važno je napomenuti, da na prvim posljleratnim izborima u Italiji, uoči događaja s Rijekom, fašisti nisu dobili niti jedno jedino mjesto u Parlamentu.

Gazde i građanska i malograđanska klasa su zabrinute, uplašene i ogorčene, a socijalisti podijeljeni. Oni ne ulaze u Treću Internacionalu, poznatiju kasnije pod nazivom Kominterna. Osnivač socijalističke stranke, stari sijedi socijalist Turati, muž Anne Kulišov, koji je poznavao još Bakunjina, opredjeljuje se za reformizam. U Napulju prvi komunistički ideolog, inženjer Amedeo Bordiga izdaje novine «Sovjet» i opravdava upotrebu sile od strane radničke klase kao odgovor na nasilje gazda.

U Parlamentu vlada proporcionalni izborni sistem, koji izrvrsno oslikava političke podjele u zemlji, ali čini vlade izuzetno nestabilnima. Na sve učestalije radničke nemire, gazde pokušavaju zatvoriti vrata fabrika. Ali radnici okupiraju fabrike i biraju radničke Savjete. Bila je to dotad nikada viđena situacija, pogotovo zaato što je zahvatila cijelu zemlju. Štrajkalo je i okupiralo fabrike pola miliona radnika, ali do revolucije ipak nije došlo. Zašto? Radnički pokret nije bio praćen od seljačkog, iako su se i seljaci bunili, a osim tega zemlja je upravo doživjela načuveno krvoproliće. Najzad i najvažnije, ni radnički vođe nisu revoluciju željeli i kao i obično silina i razmah radničkog pokreta iznenadio je i same vođe radničkih partija i sindikata. Giolitti, stari liberal, novi predsjednik vlade, odbija da protiv radnika i okupiranih fabrika upotrebi silu. Radnici i sindikalne vođe pregovaraju, štaviše žele pregovarati. Mnogima se od radniičkih zahtijeva udovoljava, smnjuje se radno vrijeme, povećavaju se nadnice, dogovaraju doprinosi i plaćeno ferije, priznaju sindikati. Samo na jedan zahtjev industrijalci Italije nisu pristali – na toleriranje radničkih savjeta i unutarnjih komisija u fabrici. Kad je dogovor oko ovog svega postignut, radnici su prekinuli s okupacijom fabrika. Pala je Giolittijeva vlada, na koju su industrijalci bili bijesni, a radnici će u kasnijim godinama najskuplje platiti ovu pobačenu revoluciju.

Okupacija fabrika i danas se smatra najozbiljnijom epizodom u «crvenoom bijeniju», epizodom koja je stvorila FIOM, moćnu federaciju metalaca i radnika u industriji mehanike, koja i danas postoji. U Torinu, gdje je pokret bio najjači, Gramsci, siromašan sardinski student izdaje list «Ordine nuovo», novi poredak. To je list koji će teoretizirati prve radničke savjete i fabričke kontrolne komisije. Iz tog će se ogranka Socijalističke partije roditi Komunistička partija Italije, koja će ući u Treću Internacionalu. Njeni su osnivači u industrijskim gradovima sjevera Gramsci, Terracini i kasnije Longo i Paietta. Velika imena u historiji radničkog pokreta Italije. Oni koji su se ovim fenomenom bavili, i koji su kao historičari i teoretičari pokazivali veliko zanimanje za jugoslavensko samoupravljanje, ističu, kako su i za vrijeme okupacije fabrike radile, jer se proizvodnja nije smjela prekidanti. Radilo se, samo manjim intenzitetom. U cijeloj priči, kako često u Italiji biva, prevagnula je linija posredovanja u sukobu, koji nije mogao biti riješen. To će pitanje dugo ostati otvorenim.

U izmijenjenim uslovima i sasvim drugom kontekstu to je isto pitanje otvoreno i dan danas. Ipak, treba biti pošten i priznati, da u Italiji od 1920 do 1922 do revolucije nije došlo, jer je istinski nitko nije htio. A cijena toga bio je fašizam...

Šta da se radi?

U mutnim vremenima, u kojima turbokapitalizam, nakon pada posljednje tvrđava, što mu je usporavala nezadrživi uspon, SSSR-a, divlja, šta da rade ljudi u očajnom položaju i shrvani užasom?

Ponovno organiziranje komunistčkih partija po starom modelu ne daje baš neke velike rezultate. Negrijevo teoretiziranje klasne borbe u vidu neke vrste pilula za probavu, koje su svojevremeno bile reklamirane pod parolom: «Dok vi spavate Darmol radi», nije baš uvjerljivo. Ništa na ovom svijetu ne ide samo od sebe, bez truda i muke i misliti da će novo carstvo pravde biti samo od sebe ustoličeno i zamijeniti imperij užasa, prilično je naivno i neutemeljeno. Ono što od Negrija treba prihvatiti i što je neosporno jeste teoretiziranje novih oblika proizvodnje i rada i nove svjetske situacije prekarnosti i vječnog ljuljanja na granici propasti. Nije to za kapitalizam ništa naročito novo. Ali je fenomenologija, pojavni oblici, svakako nova. Nije ni čudo što je za popularizaciju ove teorije Negri našao jednog Amerikanca, jer je san Amerike uvijek bio laki život ispunjen slobodom i pravdom. Zablude kako do njega doći u Americi bile su uvijek goleme, pa se to pokušavalo robovskim radom, potragom za zlatom, napretkom industrije, nauke i tehologije, na kraju elektronikom i globalizacijom.

Ipak, pravi odgovor nije nađen, a ta velika zemlja, pionir na gotovo svim poljima ljudske djelatnosti nije uspjela stvoriti ni jednu jedinu istinski ljevu partiju, a za ostvarenje slobode i pravde i danas se nada u eshatologiju. To će učiniti Bog, kaže Bush, ili, carstvo je božje već na zemlji, tvrdi Hardt, samo ga ne primjećujemo.

Radi se o nečemu drugom. Najveći neprijatelj radničkog pokreta, kazala je Rossana Rossanda, jeste pored doživljenih poraza, beznađe. Beznađe i gubitak vjere. Ono što treba raditi, da se iziđe iz čorsokaka jeste buditi vjeru. Treba baciti preko ramena veliku svađu u svim zemljama Evrope o nazivu i organizaciji radničkih partija i partija uopće. Treba stvarati pokrete, odnosno pokreti su već tu, u tome imaju pravo Negri i Hardt. Protivnici kapitalističke globalizacije ne propuštaju ni jednu jedinu priliku da dignu svoj glas protivljenja. Organizirani tamom interneta i novih medija oni se sastaju i dogovaraju, usaglašaju stavove i protestiraju uvijek, kad im se za to ukaže prilika i povod. Potpuno je suvišna svađa među ostacima talijanski komunista, da li priznati ili ne taj pokret i kako ga uklopiti u vlastite strukture. On s tim strukturama ima malo zajedničkog, ali mu je sigurno zajednički cilj i borba. Učiti balavce marksizmu također nema smisla. Uostalom, oni se s tom naukom bar djelimično upoznaju i na studijima. Marksizam se ne može jednostavno preskočiti i poreći, kao što se ne može poreći ni Darwin. Ali se može otići dalje. To ne znači uopće upustiti se u svađu koju vode Arlette Laguilliere, predstavnik trckista i gospodin Hue, bivši šef francuskih komunista. Svi imaju, to jest svi imamo zajednički i jedan cilj. Probuditi posustalu nadu. Drugačiji svijet je moguć. Drugačiji svijet je neophodan.

Treba ukinuti novac, tvrde bordigisti i anarhisti. Ali novac je odnos. Treba ukinuti postojeće odnose u društvu i novac kao simbol i vrhovni cilj bitisanja i sveukupne ljudske aktivnosti. E pa ta se ideja, morska za malograđane, već ostvaruje. Što se toga tiče gospodin Hardt ima pravo, jer nju ostvaruje sam kapitalistički razvitak. Ostvaruje ju putem financijskih špekulacija, koje su kao nikad dosad u historiji, nadaleko premašile proizvodnju i promet roba, što znači, a to bi trebalo i budali biti jasno, da su vrijednosni papiri kotirani na burzi, jednostavno bezvrijedni. Ili kako je to kazao Davide u knjizi Else Morante «Historija»: novac je gomila govna, kojom se vara ljude. Stalni financijski krahovi u najrazvijenijim zemljama Zapada te sve veće nepovjerenje građana prema bankama rječit su dokaz takvog razvoja situacije.Sami pobornici najžešćeg liberizma postaju njegovim žrtvama. Vittorio Feltri, jedan od najpoznatijih novinara Italije i urednik lista «Libero» ispričao je sam ovu pričicu. «Ja sam - veli Feltri - kao uštedu gotovo tridesetgodišnjeg rada i od nekoliko knjiga, što sam ih napisao, imao na banci svotu od 200 miliona lira, s koje sam svakog ponedeljka uzimao koliko mi je za život bilo neophodno. Bio sam svaki put žrtva najbespoštendnijeg napada bankovnih činovnika, koji su me uvjeravali, da je ovakvo držanje novaca na banci nepametno i zastarjelo te da mi ništa ne nosi, jer je kamata manja od inflacije. Na kraju sam popustio. Prepustio sam to bankovnim savjetnicima, koji su me uvjeravali u korisnost ulaganja u cijelu lepezu naslova dionica. Nakon nekoliko mjeseci otišao sam u banku i zapitao koliki je sada moj ulog? Namještenik mi je sa idijotskim osmjehom na licu izjavio, da zbog krahova, više nemam 200 već svega 140 miliona! Moje urlanje nije pomoglo. Zdimilo je 60 miliona lira – 30 hiljada Eura! Na to sam se naljutio i odsada držim vlastite novce u madracu...» E pa kad tako govori najveći pobornik liberizma u Italiji, šta ima više da se kaže?

Protestanskom uvjerenju: život je takav kakav jest, realnost treba prihvatiti i pragmatski je nastojati poboljštati i okrenuti u vlastitu korist Katolička se crkva odvajkada protivila. U Rimu znaju, da je potrebna vjera veća i dublja od svakidašnje stvarnosti, da se podnese život. Znaju, da jedino vjera u iskupljenje snaži i nadhnjuje čovjeka i čini ga sposobnim za najveća djela. Zar plod tog uvjerenja nisu velika ostvarenja Michelangela, Caravaggia, Buonarottija, Berninija i drugih? Svi su oni vjerovali u bogočovjeka, u moć ljudskog stvaralaštova, koje je u stvari bog, božje nadahnuće u doslovnom i prenesenom smislu.

Protestantski trgovci, moreplovci i tezgari sve do današnjih bankara i multinacinalnih kompanija, sasvim su nešto drugo. Njima nije potrebno čovjekovo djelo veliko do božanskih razmjera, njima je potrebno, da čovjek živi i uživa k‘o bog, što je apsolutno smanjilo i unizilo dimenzije ljudske djelatnosti. Osvrnite se oko sebe i pogledajte: zar to najnovija ljudska i umjetnička ostvarenja ne dokazuju?

Opijeni vjerom ljudi su radili svašta, velika djela i grozne stvari. Vjerujući i superiornost vlastite nacije hitlerovci su osvojili Evropu i došli pod Lenjingrad i Moskvu. Vjerujući u vlastiti ideal crvenoarmejci su u građanskom ratu stigli od Varšave do Vladivostoka i, kako su i pjevali, «na Tihom okeanu zavšili svoj pohod».

Kolektivna uvjerenja davala su masama krila, ali su dovodila i do velikih zabluda. Noseći ideje Francuske revolucije Napoleon se našao pod Moskvom, ali su ga Rusi smatrali okupatorom.

Okupatorima u Iraku smatraju i američke vojnike. S neobuzdanom snagom slijepe vjere njihovi ih protivnici, žrtvujući i vlastiti život, dižu u zrak, zajedno s vlastitim sugrađanima, krivim po njihovom uvjerenju, za kolaboracionizam.

Ljudi su na krilima svojih uvjerenja veći, a i žive i umiru lakše: Katolička crkva najveća je i najimpoznatnija tješiteljska mašina na svijetu. A njoj je dobro poznate tehnika manippuliranja kolektivnim uvjerenjima. Mase ljudi i danas vjeruju, da su vidjeli čuda, ozareni vjerom vidjeli su lice božje i bili su spremni umirijeti i često su umirila za boga i vjeru.

Ostaviti čovjeka samog na svijetu, bez vjere u vlastito poslanje opasno je i teško, reći će vam u prvom redu katolički svećenici. Protestanti, koji inzistiraju na individualizaciji i individualnoj odgovornosti i slobodi, teže prodiru u Trećem svijetu u neuke mase.

Bez nade i ideala, čvrsto vezan sa realnim svijetom, čovjek je nesretan i neprekidno poseže za utjehom. Stalno je traži bilo u psihoanalizi ili u tješiteljskim filozofijama, u istočnoj meditaciji, u drogi, u alkoholu ili u psihofarmacima.

Nadahnut kolektivnim uvjerenjem, on je psihološki mnogo čvršći i sposoban za podnošenje velikih patnji i za izvršenje velikih djela. Vratiti se novom «hoždenju v narod». pohodu u narod, kako su ga nazvali ruski narodnovoljci, ponovnom okretanju vjeri u solidarnost ljudi te uvjerenju u mogućnost ljudskih dometa u drugačijem, iz temelja preobraženom društvu, izgleda da je jedini put, koji preostaje izmučenom čovječanstvu. Potrebna je ponovna vjera u novi svijet. Taj se put ljudima tim više nameće, čim su jasniji ćor-sokaci u koje ih je doveo turbokapitalizam.

Mladost bez ideala, umjetnost bez ljepote, komfor, koji sam sebe poriče, jer postaje ubistven, zbog zagađenosti i klimatskih promjena te političkih opasnosti, stalno traganje za užicima bez ograničenja, koja se pretvaraju u vlastitu suprotnost, zar nisu samo jedno od naličja današnjeg civilizacijskog razvoja? Stalna potreba za bogaćenjem može se usporediti s žeđu za pićem alkoholičara: ona se nikada i nikako ne može ugasiti...

Da se nju suzbije treba vratiti nadu u veličinu čovjeka, a ne u njegovu bijedu, u mogućnost njegovog djelovanja i u prevladavanja zla, koje sam čini sebi i drugima. Ljudski je um najnosivija struktura na zemlji, napisao je jednom Trocki. Danas se čini, da je to naprotiv, ljudsko bezumlje.

Teško je okrenuti pogrešan tok stvari. Nije se dogodila nikakva Oktobarska revolucija, koja bi budila nadu. Glasovita 1968 žrtvovala je svoje najljlepše plodove i ideje doprinosu nezadrživog napretka turbokapitalizma, koji je sve, od seksualne revolucije, do fantazije na vlasti i ženskog pokreta, pretvorio u stojeve za što veće i što bezobzirnije zarađivanje novca. Seksualne revolucija nije dovela do boljih i ispravnijih odnosa među spolovima već do poplave literrature i fotografskog i filmskog materijala na granici pornografije. U svim sferama ljudskog života, od književnosti i filma, do reklamnih poruka i turističke ponude fotografije, koje aludiraju na spolne odnose postale su dosadanom uobičajenošću.

Imaginacija na vlasti dovela je između ostalog i do vrlo maštovitog učešća tobožnje ljevice u rušlačkom pohodu na sva dostignuća radničke borbe i na sve domete postignute na području digniteta ljudskog života. Jer danas dostojanstven život omogućava samo i isključivo novac. Koliko smo daleko od one makar i izmišljene slike iz Zlatnog teleta, kad Ostap Bender omladincima u vlaku kazuje i pokazuje, kako posjeduje milion u novcu, a oni to dočekuju s prezirom i nastavljaju svirati harmoniku i ne obazirati se na njega?

Čak je i feminizam doplovio do obala kojima se niko nije nadao. Maloljetnice u Italiji kao i Rusiji, Denežkina kao i Melanija P. (Anariello) pišu knjige o svojim mnogobrojnim i raznovrsnim seksualnim doživljajima, koji zgražaju čitalačku publiku odraslih i postaju bestselleri. Tako je to slučaj s knjigom maloljetne Melanije, djevojke sa Sicilije, nekad najtradicionalnijeg dijela Italije, koji nije dozvoljavao slobodu ženama, a danas je u njemu izrasla autorica «100 udara četkom prije spavanja», knjige od koje je već prodano 600 tisuća primjeraka zbog skabroznosti sadržaja. Elizabeth Badinter, francuski antropolog, napisala je knjigu pod naslovom «Pogrešan put» u kojoj se javno odriče feminizma.

Šta preostaje? Preostaje naslov davno viđenog filma i jednog Prevertovog stiha : «Kad bi svi momci svijeta... pružili jedan drugeome ruke...» Jer ukoliko se to ne učini, ne samo da će stradati radnički pokret, ljudska i radnička prava, stradat će svijet i svi ćemo postradati. Postradat ćemo ne samo od malodušja već i od građanske uskogrudnosti. Vraćati nadu i ići dalje u borbu, u stalnu borbu protiv društvene laži, a za vlastitu istinu, komunisti i ljevičari, iskreno rečeno, nikada drugoga puta nisu ni imali, a nemaju ga ni danas.

Jasna Tkalec